
sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
TIŠINA KAO KAMEN
Tišina k'o kamen
pritiska me...
snage nemam da kamen pomerim
ćutim ….
kapi preko brana oka prelaze
niz obraz pa niz bradu
konačište na stolu nadju
reči mi stoje
sapete u duši strahom
od svih dolazećih nestajanja
pred vratima sopstvenosti
stojim...sama...i nema...
da kvaku pritisnem snage mi nedostaje
a i tamo neke tuge postoje
čujem ih kako šušore i zovu me.
Bože,tako malo toga u ove reči predje
tek da udah načinim.
Nikoga ne diram
nikome ne pričam
nikome ne kukam
nikome teret ne stavljam
samo muzika svira
mojoj samotnoj tišini...