...daleko od mene...u nekom drugom vremenu, možda sada spavaš...ljubavi..na trepavicama ti tek sjena mjesečine kroz prozor plete paućinu..ja odlazim u grad u kojem nema nas..začuđenih pogleda prema godinama prije...kada te nije ni bilo tu u mojem srcu..budni su ovi moji snovi...ma, budna sam već godinama od straha da se ne probudim drukčija...tuđa..ničija..od straha da ne postanem samo ime u nekoj kronici dana...slučajno..nenamjerno..budna sam ljubavi moja, oduvijek...jer jedino budna ne čujem krike svoje vlastite duše..jer jedino budna ne vidim sablasti svoje vlastite prošlosti..budna sam..jer jedino budna mogu sačuvati malog anđela koji mi spava u naručju..ne znajuči za bol postojanja..ne znajuči za gorčinu života...budna sam ljubavi..i oprosti ako unosim nemir u tvoje snove dok ti mjesećina plete mrežu na jastuku od zvijezda..
