fatcat
Ističe se
- Poruka
- 2.748
Radim u prosveti, u srednjoj skoli sa tinejdzerima. Struktura djaka je raznolika. Imam i veoma, veoma losih djaka. Zbog njih sam veoma cesto nezadovoljan svojim poslom, a i zivotom.
Poceo sam da radim mlad, bukvalno odmah posle fakulteta i osecam da sam protracio dobar deo mladosti. Sad sam vec u ranim tridesetima. Sve mi je teze da ostanem distanciran od provokacija, vredjanja i pretnji i uopste gluposti koje slusam i gledam svaki dan. Moji prijatelji koji su me opisivali kao najstalozeniju osobu koju poznaju iznenadili bi se kad bi videli mnoge moje reakcije na poslu.
Disciplinske mere u danasnje vreme su smesne, a psiholozi i pedagozi po skolama beskorisni. Iskvareni klinci su navikli da ih iskoristavaju. Vecina drugih profesora jednostavno izbegava konflikt.
Poslednjih dana sam pogotovo imao ispade besa gde su me pojedini ucenici upornim ometanjem casa doveli na ivicu fizickog obracuna. Otvoreno sam im pretio ozbiljnim povredjivanjem i u toku i posle casa. Milsim da je samo pitanje vremena kad cu preci crtu i povrediti nekoga.
Bojim se da sam izgubio sebe. Da nisam vise ona osoba koja sam bio. Srecom porodicu nemam jer ne mogu da zamislim kako bi bilo da se ovako neraspolozen vracam svojoj zeni i deci.
Da li bi mi terapija mogla biti od koristi? Da li je to uopste pametna ideja? Kako da to iniciram? Prvo kod lekara opste prakse ili sta?
Pitam se mozda da li treba da ostavim posao i otisnem se u materijalnu neizvesnost jer ovaj posao je otrov za dusu. Vecina dece me voli i smatra dobrim profesorom, ali postoje ljudi sa kojima se nikako ne mozete dogovoriti milom.
Ima li neko slican problem?
Poceo sam da radim mlad, bukvalno odmah posle fakulteta i osecam da sam protracio dobar deo mladosti. Sad sam vec u ranim tridesetima. Sve mi je teze da ostanem distanciran od provokacija, vredjanja i pretnji i uopste gluposti koje slusam i gledam svaki dan. Moji prijatelji koji su me opisivali kao najstalozeniju osobu koju poznaju iznenadili bi se kad bi videli mnoge moje reakcije na poslu.
Disciplinske mere u danasnje vreme su smesne, a psiholozi i pedagozi po skolama beskorisni. Iskvareni klinci su navikli da ih iskoristavaju. Vecina drugih profesora jednostavno izbegava konflikt.
Poslednjih dana sam pogotovo imao ispade besa gde su me pojedini ucenici upornim ometanjem casa doveli na ivicu fizickog obracuna. Otvoreno sam im pretio ozbiljnim povredjivanjem i u toku i posle casa. Milsim da je samo pitanje vremena kad cu preci crtu i povrediti nekoga.
Bojim se da sam izgubio sebe. Da nisam vise ona osoba koja sam bio. Srecom porodicu nemam jer ne mogu da zamislim kako bi bilo da se ovako neraspolozen vracam svojoj zeni i deci.
Da li bi mi terapija mogla biti od koristi? Da li je to uopste pametna ideja? Kako da to iniciram? Prvo kod lekara opste prakse ili sta?
Pitam se mozda da li treba da ostavim posao i otisnem se u materijalnu neizvesnost jer ovaj posao je otrov za dusu. Vecina dece me voli i smatra dobrim profesorom, ali postoje ljudi sa kojima se nikako ne mozete dogovoriti milom.
Ima li neko slican problem?