Bilo je to početkom ljeta. Kako smo živjeli u samom centru grada gdje nas je okruživao samo
beton, vikende smo često koristili za bijeg u prirodu. Najčešće bi naš izbor padao na najstarije
sarajevsko šetalište Darivu dugačko osam kilometara uz Miljacku koje se završavalo kod mosta
koji je spajao obale Miljacke i imao sasvim neobično ime - Kozija ćuprija.
Prema jednoj legendi, nekad je na tom mjestu jedan čobanin čuvao koze i pronašao ćup sa
zlatnicima koje je iskoristio za odlazak u Stambol gdje se iškolovao i postao paša, a onda se
vratio u Sarajevo i izgradio most koji je prozvan Kozijom ćuprijom.
Drugo mjesto gdje smo rado odlazili bila je sarajevska ljepotica - planina Bjelašnica,
proslavljena svojim odličnim skijaškim terenima na Olimpijskim igrama koje su se davnih 80-tih
održavale u Sarajevu.
Tog vikenda odlučili smo da je posjetimo u njenom, meni najdražem ljetnjem izdanju. Da izbjegnemo
vrućinu, krenuli smo u ranim jutarnjim satima. Za nešto manje od sat vremena bili smo na odredištu.
Izlazimo iz auta. Dočekuje nas opojni miris netaknute prirode.
Dok idemo uskom stazom primjećujem na sve strane ljubičaste cvjetove majčine dušice.
Obožavam mirisni čaj od nje. Vraćam se do auta, pronalazim vrećicu u prtljažniku i berem je.
-Šta misliš da odemo do Šabića?- pita me muž.
-Ja sam za, - dodaje sin.
Šabići su malo planinsko selo ušuškano u maloj dolini između Bjelašnice, Treskavice i Visočice.
Poznato je po stećcima iz vremena Bogumila. Selo ima čak i ambulantu, a sarajevski osnovci
često u njemu imaju Školu u prirodi. Tu su i dva restorana u kojima se služi domaća hrana.
-Idemo,- velim pa sve troje krenemo prema autu.
U Šabićima odmah idemo do jednog od restorana. Zove se "Tiha voda". Sjeli smo u baštu.
Uživamo u toplim uštipcima, suhom mesu i domaćem siru. Malo poslije konobar donosi tursku
kafu. Ispod stola leži veliki bijeli Šar-planinac miran kao bubica.
-Zapalimo još jednu, pa idemo, - kažem mužu. Već se sunce užarilo, a u autu nemamo klimu. Zato je
bolje da krenemo ranije. Na povratku kući, vidimo kako se uskim putem koji se odvaja i vodi prema
Treskavici otegla kolona automobila.
-Gdje li će oni?- pitam se na glas.
-Da krenemo za njima?- moj muž je radoznao i uvijek spreman za akciju.
Sin negoduje, toplo mu je u autu.
Ipak smo krenuli za kolonom. Cesta je jako uska, dovoljna samo za vožnju u jednom smijeru. Naša
crvena corsa penje se uz nju. Uspon je dosta velik. Vožnja se odužila. Napokon se pred nama
ukazaše prve planinske kuće i štale sa plavim krovovima koji se spuštaju skoro do temelja. Valjda
je to zbog zaštite od jakih udara kiše i planinskog vjetra. Kako idemo dalje pred nama se ukaza ogromna
čistina. Imamo šta vidjeti. Stigli smo na pravo pravcato narodno sijelo ili kako se to kaže teferič.
Muž parkira corsu. Rekoše nam da smo u selu koje se zove Umoljani. Pod mnogobrojnim tendama na
drvenim stolovima pečena jagnjetina, ćevapi, sudžukice i raznorazna alkoholna i bezalkoholna pića.
Na drvenim klupama za stolovima načičkale se vesele glave nasmijanih ljudi. Trešti muzika sa zvučnika.
Dominira turbo folk. Malo dalje ringišpil i vesela galama dječurlije. Ima i nekoliko tezgi ispod šatora
sa raznoraznom robom, tipa sve za jednu marku. To su oni pijačari što inače prodaju robu na buvljacima.
Sve vrvi od naroda. Sunce upeklo.
-Da popijemo po sok pa idemo nazad? - govori muž.
Sjednemo pod jednu tendu, uzmemo coca - colu ne vjerujući svojim očima da takvog nečeg poput ovog
teferiča još negdje ima.
Popijemo sokove i krenemo prema autu.
-Druže, gdje si krenuo, - pita muža mještanin Umoljana koji stoji nedaleko od našeg auta.
-Kući, - govori mu muž.
-E žao mi je drug, ali tek popodne od 5 sati cesta je otvorena za vožnju u suprotnom smjeru. Dotle imaju
prednost samo oni koji dolaze u Umoljane. Cesta je uska i nemoguće je da se drugačije odvija saobraćaj.
-I šta da mi radimo do 5 sati?- upita muž nervozno.
-Uživajte. Nije svaki dan teferič, - reče dobroćudni mještanin i produži prema stolovima pod velikim suncobranom.
Muža sam pogledala tako dražesnim pogledom da se mogao uprkos svoj vrućini zalediti, jer sve je bila njegova ideja.
RiadaT.
-
beton, vikende smo često koristili za bijeg u prirodu. Najčešće bi naš izbor padao na najstarije
sarajevsko šetalište Darivu dugačko osam kilometara uz Miljacku koje se završavalo kod mosta
koji je spajao obale Miljacke i imao sasvim neobično ime - Kozija ćuprija.
Prema jednoj legendi, nekad je na tom mjestu jedan čobanin čuvao koze i pronašao ćup sa
zlatnicima koje je iskoristio za odlazak u Stambol gdje se iškolovao i postao paša, a onda se
vratio u Sarajevo i izgradio most koji je prozvan Kozijom ćuprijom.
Drugo mjesto gdje smo rado odlazili bila je sarajevska ljepotica - planina Bjelašnica,
proslavljena svojim odličnim skijaškim terenima na Olimpijskim igrama koje su se davnih 80-tih
održavale u Sarajevu.
Tog vikenda odlučili smo da je posjetimo u njenom, meni najdražem ljetnjem izdanju. Da izbjegnemo
vrućinu, krenuli smo u ranim jutarnjim satima. Za nešto manje od sat vremena bili smo na odredištu.
Izlazimo iz auta. Dočekuje nas opojni miris netaknute prirode.
Dok idemo uskom stazom primjećujem na sve strane ljubičaste cvjetove majčine dušice.
Obožavam mirisni čaj od nje. Vraćam se do auta, pronalazim vrećicu u prtljažniku i berem je.
-Šta misliš da odemo do Šabića?- pita me muž.
-Ja sam za, - dodaje sin.
Šabići su malo planinsko selo ušuškano u maloj dolini između Bjelašnice, Treskavice i Visočice.
Poznato je po stećcima iz vremena Bogumila. Selo ima čak i ambulantu, a sarajevski osnovci
često u njemu imaju Školu u prirodi. Tu su i dva restorana u kojima se služi domaća hrana.
-Idemo,- velim pa sve troje krenemo prema autu.
U Šabićima odmah idemo do jednog od restorana. Zove se "Tiha voda". Sjeli smo u baštu.
Uživamo u toplim uštipcima, suhom mesu i domaćem siru. Malo poslije konobar donosi tursku
kafu. Ispod stola leži veliki bijeli Šar-planinac miran kao bubica.
-Zapalimo još jednu, pa idemo, - kažem mužu. Već se sunce užarilo, a u autu nemamo klimu. Zato je
bolje da krenemo ranije. Na povratku kući, vidimo kako se uskim putem koji se odvaja i vodi prema
Treskavici otegla kolona automobila.
-Gdje li će oni?- pitam se na glas.
-Da krenemo za njima?- moj muž je radoznao i uvijek spreman za akciju.
Sin negoduje, toplo mu je u autu.
Ipak smo krenuli za kolonom. Cesta je jako uska, dovoljna samo za vožnju u jednom smijeru. Naša
crvena corsa penje se uz nju. Uspon je dosta velik. Vožnja se odužila. Napokon se pred nama
ukazaše prve planinske kuće i štale sa plavim krovovima koji se spuštaju skoro do temelja. Valjda
je to zbog zaštite od jakih udara kiše i planinskog vjetra. Kako idemo dalje pred nama se ukaza ogromna
čistina. Imamo šta vidjeti. Stigli smo na pravo pravcato narodno sijelo ili kako se to kaže teferič.
Muž parkira corsu. Rekoše nam da smo u selu koje se zove Umoljani. Pod mnogobrojnim tendama na
drvenim stolovima pečena jagnjetina, ćevapi, sudžukice i raznorazna alkoholna i bezalkoholna pića.
Na drvenim klupama za stolovima načičkale se vesele glave nasmijanih ljudi. Trešti muzika sa zvučnika.
Dominira turbo folk. Malo dalje ringišpil i vesela galama dječurlije. Ima i nekoliko tezgi ispod šatora
sa raznoraznom robom, tipa sve za jednu marku. To su oni pijačari što inače prodaju robu na buvljacima.
Sve vrvi od naroda. Sunce upeklo.
-Da popijemo po sok pa idemo nazad? - govori muž.
Sjednemo pod jednu tendu, uzmemo coca - colu ne vjerujući svojim očima da takvog nečeg poput ovog
teferiča još negdje ima.
Popijemo sokove i krenemo prema autu.
-Druže, gdje si krenuo, - pita muža mještanin Umoljana koji stoji nedaleko od našeg auta.
-Kući, - govori mu muž.
-E žao mi je drug, ali tek popodne od 5 sati cesta je otvorena za vožnju u suprotnom smjeru. Dotle imaju
prednost samo oni koji dolaze u Umoljane. Cesta je uska i nemoguće je da se drugačije odvija saobraćaj.
-I šta da mi radimo do 5 sati?- upita muž nervozno.
-Uživajte. Nije svaki dan teferič, - reče dobroćudni mještanin i produži prema stolovima pod velikim suncobranom.
Muža sam pogledala tako dražesnim pogledom da se mogao uprkos svoj vrućini zalediti, jer sve je bila njegova ideja.
RiadaT.
-
Poslednja izmena:
