Zoranu sam spustio na tlo tek kad smo ušli u park i prošli kraj devojke i laneta. Blistala je od sreće, jer se grupa dece njenog uzrasta igrala na pravougaonoj poljani ispred spomenika Narodnom heroju. Mahnula im je stežući mi drugom šakom prste.
-Šta je sad, Zorana?- upitah primetivši nervozu kod nje.
-Pitaće zašto me nije dovela mama,- reče dete ozbiljno.
-Reci im da mama sprema večeru, čisti sobu...
-Ali, Miko, njihove mame to ne rade!
-Pa ko onda radi?!
-Tate.
Pošašoljio sam je po kosi i poslao kod drugarica i drugova.
-Ah, te tate balkanci!- promumlah razgledajući po okolnim klupama.
Sve same, mlade, zgodne i negovane mame! Mahnuo sam nekima od njih i one meni, prišao slobodnoj klupi, seo i pripalio cigaretu.
Poznavao sam nekoliko tata balkanaca i divio im se. Zapravo, divio sam se njihovim ženama a njima zavideo na toj sreći. Nije mala stvar, u današnje vreme, naći ženu koja dolazi s posla kad i Vi i, dok Vi prelistate novinu, pripremi ručak, nahrani i presvuče decu i još Vas tokom ručka dvori. A kad u nijedno vreme s društvom svratite, ona ustaje, na sto stavlja posluženje, kuva kafu i dvori pijanu bratiju s osmehom na licu.
Jednog dana me muka natera da nenajavljen svratim kod jednog od tate balakanaca. Zatekao sam ga sa zasukanim rukavima i opasanog keceljom kako pere sudove i priprema večeru.
-Šta ćeš, prijatelju, ženi nije dobro pa je morala kod lekara i tako...- promuca crven u licu.
Rekao sam mu da ne brine, uzeo ono što mi je trebalo i krenuo svojim poslom. Na izlasku iz njihove ulice sretoh njegovu ženu s decom. Reče mi da je s decom išla u park i na sladoled. Nasmešio sam se i produžio.
Ne, nema ničeg lošeg u tome što tate balkanci usisavaju prašinu, peru sudove, sredjuju veš, spremaju ručak... I ja radim sve te poslove, ali se ne ponašam kao oni, ne glumim Balkanca, jer nisam iz stare garde, jer je sada drugo vreme, jer i moja žena radi i zaradjuje za nas, naš dom, naš zajednički život.
Ne, zaista, nema ničeg lošeg u tome sem njihove dvoličnosti koja mi je mrska, mrskija od svih kućnih poslova!
(objavljeno 10. 09. 1999. Naša Reč, Leskovac)
-Šta je sad, Zorana?- upitah primetivši nervozu kod nje.
-Pitaće zašto me nije dovela mama,- reče dete ozbiljno.
-Reci im da mama sprema večeru, čisti sobu...
-Ali, Miko, njihove mame to ne rade!
-Pa ko onda radi?!
-Tate.
Pošašoljio sam je po kosi i poslao kod drugarica i drugova.
-Ah, te tate balkanci!- promumlah razgledajući po okolnim klupama.
Sve same, mlade, zgodne i negovane mame! Mahnuo sam nekima od njih i one meni, prišao slobodnoj klupi, seo i pripalio cigaretu.
Poznavao sam nekoliko tata balkanaca i divio im se. Zapravo, divio sam se njihovim ženama a njima zavideo na toj sreći. Nije mala stvar, u današnje vreme, naći ženu koja dolazi s posla kad i Vi i, dok Vi prelistate novinu, pripremi ručak, nahrani i presvuče decu i još Vas tokom ručka dvori. A kad u nijedno vreme s društvom svratite, ona ustaje, na sto stavlja posluženje, kuva kafu i dvori pijanu bratiju s osmehom na licu.
Jednog dana me muka natera da nenajavljen svratim kod jednog od tate balakanaca. Zatekao sam ga sa zasukanim rukavima i opasanog keceljom kako pere sudove i priprema večeru.
-Šta ćeš, prijatelju, ženi nije dobro pa je morala kod lekara i tako...- promuca crven u licu.
Rekao sam mu da ne brine, uzeo ono što mi je trebalo i krenuo svojim poslom. Na izlasku iz njihove ulice sretoh njegovu ženu s decom. Reče mi da je s decom išla u park i na sladoled. Nasmešio sam se i produžio.
Ne, nema ničeg lošeg u tome što tate balkanci usisavaju prašinu, peru sudove, sredjuju veš, spremaju ručak... I ja radim sve te poslove, ali se ne ponašam kao oni, ne glumim Balkanca, jer nisam iz stare garde, jer je sada drugo vreme, jer i moja žena radi i zaradjuje za nas, naš dom, naš zajednički život.
Ne, zaista, nema ničeg lošeg u tome sem njihove dvoličnosti koja mi je mrska, mrskija od svih kućnih poslova!
(objavljeno 10. 09. 1999. Naša Reč, Leskovac)