jer kažeš.. nisam kao drugi.
Misliš, čim ćutim.. mora da sam pametan
il nešto krijem il već nešto drugo..
Misliš, poznaješ me, moje dubine
i ubeđena si da se negde među koralima
na dnu najtamnijeg hodnika okeana
nalazi skriveni stari kovčeg od ebonosa
pun zlata, dragog kamenja i znakova pitanja..
Ali.. u meni nema ničeg sem praznine.
Prazna soba u eohima..
Poput Aja Sofije..
gde se freske smenjuju sa orijentalnim ornamentima
a bezglasne sveće trepere polumesečevom svetlosti..
gde Bog ima mnogo lica.. a zove se lepota.
There is no God but God.
Ako kanom nacrtam tvoje ruke
u obliku vilin konjica iz Persije
preciznošću iz prošlih života..
Hoćeš li se pomoliti za mene
umesto da me zavodiš?
Ili ćeš ostaviti pero
da pada kilometrima
na dno okeana
kao nijedno drugo?
Tamo gde već odavno ćutim..
bezvremenski, bezmistično, bezciljno.
Kao nijedan drugi.
Tamo gde "nisam kao drugi".
Poslednja izmena: