Pratiš me, stvaraš te varnice opasne po mene.
A ja bežim, plašim se, taj poraz me odvede
U tamnicu, praznu kao mrtvo oko.
Tama me pokrije, njena gustina bode oštro.
Sve to radiš nesvesno, kao da tražiš predeo
predstavljen đavolskim slikama i toplotom nebeskom.
Sudbinu svoju pletemo, a konce vuče neko drugi;
Tamničarko, Kraljice moja, zar ne vidiš da presto gubiš?
Dodirujem zidove svoje unutrašnje borbe.
Krhki stubovi se lome a svaka cigla u prašinu prospe..
kad pružiš osmeh, od usne grčevit pokret.
Ja dušu prospem, prljavštinom pokrijem daske podne,
jer znaš sve moje tajne, grozne bajke, proste fraze.
Svaka od njih ti kaže da posle nas sve
je ništa. Bez glasa pričam stalno,
a ti me gluva slušaš mada ne čuješ ništa važno.
Duh šaputanja širi laži oko nas,
ja ne mogu da ga pratim..i dalje ležim okovan.
I dalje, jer si probala da slušaš sile nepoznate,
koje su tvom srcu dale zle hladnoće nepozvane.
Ne možeš da prepoznaš me, i to me ubija..
mada, se nadam da ti u duši gori muzika.
I pored toga komponujem melodiju ludila,
kradem note danima, od noći reči uzimam.
Zločini naših srca osuđuju nas na propast,
svaki poraz je gorak, pogled stvara prazan odraz.
Otvorena rana pljuje krv uz bol oštar,
za sve duševne zločine ne postoji pravi dokaz.
A istina je gorka, kao zagrljaj smrti,
sve postane prah kad pustiš da te stegnu prsti..
Ma nek me dave hladne ruke te propasti,
Tada polako i sigurno iz ove tmine odlazim.