Nе,ne mislim na Taliju, Zevsovu ćerku zaštitnicu komedije, mada imam tu komičnu masku..
Mislim pre na taliju, poput malog Stanoj smešnog odrpanog, osakaćenog dečaka, kojeg drže u blizini da im donese sreću a on sam je nema..
I nisam ja to sama dodelila sebi ulogu malog Stanoja, drugi su.Ljudi koji tvrde da sam im donela sreću.Istina je da sam mnoge hrabrila, pokušavala da im ulijem deo mog optimizma, možda i pokrenem malo energije, a kada sam mogla pomagala i na drugi način.
Desile su se neke lepe stvari, kojima su se dugo nadali ljudima koji su mi u nekom periodu bili bliski i tako je počelo.Tvrdili su da sam im ja bila talična.Možda.Nisam sigurna, iako se to mnogo puta, na neki način potvrđivalo.O detaljima bi morali oni da pričaju, ne ja.Ali ako je tačno, onda je istovremeno i prokleto nepravedno jer mene samu sreća nikako nije pratila, a ni sačekivala.Nije mi žao ako sam drugima donela sreću, samo bi volela da se meni ponekad pojavi neka talija ili Talija.
Svaki moj potez, ideja, plan je morao da započne sa milion problema. Marfijev zakon-sve što može da krene naopako, krenuće naopako.Nije to mene obeshrabrivalo, ali...Svaki plan, pažljivo razrađen, uzete u obzir sve moguće prepreke, smišljen plan B ostvarivao se uz bezbroj suludih problema koje zdrav razum nije u mogućnosti da predvidi.E tako sam naučila da je sreća da smo svi zdravi, normalni(neki manje, neki više) i živi.Konačni rezultat se računa.A za ostalo...teraćemo se još.
Kada sam prvi put vodila decu na more, naravno sama, napravila sam plan koji je bio savršen.Od puta, preko smeštaja, hrane u restoranu...Danima sam se pakovala, polako da nešto ne zaboravim.Na dan polaska, došao je moj otac, skuvala sam kafu i moj sin je protrčao pored stola, zakačio džezvu i prosuo vrelu kafu sebi na nog . Inače se nikada nije igrao oko stola dok mi pijemo kafu. Odvela sam ga odmah kod lekara, celo stopalo je zahvatila opekotina, očistili su i previli mu nogu i ja sam uveče otputovala sa decom na more. Bila sam...previše mlada ili luda ili hrabra. Mislim, žene sa jednim detetom ne idu na letovanje bez muža, mame ili bar svekrve...Hahaha.. Kod mene nema odustajanja. Bilo nam je lepo, previjala sam mu nogu svaki dan, bilo je malo peripetija oko kupanja, ali je sve na kraju bilo dobro.
U vreme dok su nam još trebale vize za Nemačku, odlučila sam da idem sa decom u posetu mojoj majci. Tri puta sam išla u Beograd. Leto pakleno vrelo, ispred konzulata ogromni redovi, drže nas kao ovce u torovima, u nekom ograđenom prostoru napolju nigde hladovine. Meni se niz telo sliva znoj i kapljice padaju na trotoar, haljina, najtanja moguća, gotovo cela mokra. Pokušali smo da stanemo u hladovinu ispod obližnjeg drveta a onda je izašao neko iz konzulata da nas obavesti da samo ako stojimo u redu, na suncu, možemo da uđemo unutra. I tako tri puta. Da ne pričam o podozrivom i ponižavajućem ispitivanju, kao kod istražnog sudije, gde idem,zašto...Ali, obećala sam i izdržaću. Kada sam konačno uzela pasoše sa vizama, mislila sam da je najgori deo gotov. Dan pred put, već sam bila spakovala sve i zaključala kofer, deca i ja smo se razboleli. Ustvari nas troje smo se otrovali. Ne znam koliko nas je jelo te princez krofne, najmanje desetoro ljudi, a samo smo se mi otrovali. Nas troje, kojima viza u pasošu počinje da teče, kojima je kofer spakovan..Nikada nismo uspeli da objasnimo kako je to moguće.
Zaglavimo svo troje u bolnicu na dve nedelje. Imali smo svoju trokrevetnu sobu. Ode pola vize !!!Puste nas iz bolnice i naravno ja prvim autobusom krenem ka Nemačkoj, iako su mi lekari preporučili da ne putujemo. E pa neće ona moja muka oko vize tek tako da propadne, ne. Idem! Naravno, tu nije kraj, hahahaha Ispred same granice, mislim da je Bački breg, pokvari se autobus. Ostanemo zaglavljeni šest sati, čekajući da ga poprave. Pri tom nas troje još malaksali, sa nedovoljno hrane jer nisam smela da nosim ništa kvarljivo..I tako...Kad nam je nestalo, decu mi hranili ostali putnici, smoki, čips, šta je ko imao, hahahaha Posle sam u Austriji kupila ponešto, pa sam nudila, terala ostale da jedu, hahaha . Kada smo konačno stigli nadomak Minhena, već smo bili na ivici snage. A onda nas zaustavi saobraćajni kolaps zbog nekog teškog udesa.Još dva sata čekanja. N E V E R O V A T N O. U redu, kad smo stigli konačno, sve je bilo super,oporavili se, skitali, uživali dve nedelje. Od tada sam uvek nosila po par sendviča u tašni, za svaki slučaj. Pa ko bi normalan tako nešto predvideo?
Tvrdila je, posle, moja majka kako se ja previše brinem oko svega, previše planiram, ali ja sam rođeni optimista!!!Pa da nisam, valjda bi još u Beogradu odustala...
Bilo je još bezbroj glupih, totalno suludih situacija, prepreka ozbiljnih, posle i smešnih, ali obaveznih.
Pre par meseci sam opet putovala u inostranstvo i zbog gomile prtljaga krenem opet autobusom. Autobus se posle 20(DVADESET)kilometara pokvari!Hahahahahahhahahaha
Ali ja sam sad iskusni maleraš, sednem u restorančić, dok se autobus popravlja, naručim kafu..Šaljem poruke da mi se autobus pokvario, svi mi predlažu da se vratim, pitaju kako mislim da stignem tim autobusom, hahaha
Vidim da neće skoro, pa naručim i pljeskavicu, polako jedem, kuckam po telefonu, slušam muziku ooopuuuštenoo. Pita me jedna saputnica zašto jedem pljeskavicu, zar nisam ništa ponela za put a ja joj objasnim da imam, moram da čuvam, jer kako smo krenuli možda ćemo putovati tri dana, hahahahaha
A bilo je ok, stigla sam. Računa se samo srećan kraj.
Setim se neke priče o devojci kojoj su tri firme u kojima je počinjala da radi propale posle samo par meseci. Ona se jadala, a svi su se smejali i zaključili da je ne bi trebalo ni u kuću primati, a kamoli u firmu...
Sad ovo otkrivam, nije baš pametno, jer kada bi znali....Pa ne bi me primili ni u jedan autobus, ne daj Bože avion...Izbaci baksuza iz kola-to sam ja, zato lukavo ćutim...Pssssstttt