Tako je govorio -dr.Vlada Magdic-BUDI TO STO JESI

" Ako zavaraš čitav svijet i sve svoje prijatelje i sve svoje najbliže, i ako uspiješ sebe prikazati boljim nego što jesi, i ako uspiješ biti dobar glumac na pozornici života, možda ćeš pomisliti da si uspio, ali – sve ti je uzalud, ako sebi ne možeš pogledati u oči, i ako u sebi, nakon svega, nemaš spokojni mir. Ti možeš misliti da si netko, ti možeš sebe podići u nebesa, ti možeš misliti da si slavan i da si važan, ali kada ostaneš sam sa sobom, sve zavjese će pasti i ostat ćeš gol pred samim sobom. Kako ćeš zavarati sebe, drago dijete? Kako?

Ako si pomiren sa sobom i ako znaš tko si, ništa ti više nije potrebno. Ne moraš se truditi da budeš bolji, ne moraš se uljepšavati ni na koji način. Ti znaš tko si i Bog u tebi je potpuno slobodan da te prikaže onakvim kakav doista jesi. I u konačnici, kad malo bolje razmisliš, čemu da budeš ono što nisi? Kako ćeš živjeti tuđi život, kako ćeš misliti nečije tuđe misli ili osjećati neke tuđe osjećaje. Ti si originalan u ovom Univerzumu i budi to što jesi. Osjećaj, misli i čini ono što ti misliš da je dobro. A kao nagradu svoga činjenja ćeš imati mir ili nemir, ovisi o tome da li si činio iz sebe ili iz nečega drugoga. Ništa nije jednostavnije i lakše nego da budeš što jesi. To je tvoja priroda, tu se osjećaš kod kuće, tu je mir, tu imaš potpunu slobodu kao što ju ima ptica u zraku. Zar je ne želiš drago dijete? Nikada sebe nećeš moći izraziti u nečemu što nisi. I ako jednoga dana osjetiš bol u duši i patnju u srcu, prisjeti se… pokušao su prevariti samog sebe, i Boga u sebi…. a to je naprosto nemoguće!

I ako ti se tako nešto dogodi u životu, znaj da još nije kasno za tebe. Ti si jedan od onih sretnika koji može osjećati bol duše i to je za tebe veliki dar. Ta bol je sila koja će te pokrenuti i koja će ti dati novu snagu da se vratiš svojoj pravoj prirodi. I budi beskrajno zahvalan na tome, jer znaj da te Bog voli i da ti je dao novu priliku."
 
Čitajući ovaj tekst,ponovo mi se nametnulo razmišljanje o tome koliko smo mi oni koji jesmo,i u kojoj meri smo to što jesmo spremni prikriti ili priznati.Isto tako,pitanje je i u kojoj meri smo spremni biti neko drugi i zbog čega.Da li zbog toga što se sami sebi ne svidjamo,pa mislimo da se ni drugima ne bismo takvi,kakvi smo ,dopali,ili ,kao po pravilu,želimo biti veći,lepši,pametniji,bolji,možda i lošiji nego što jesmo,pa zbog toga navlačimo raznorazne maske,i pokazujemo svetu lice drugačije od onog koje nam je Bog dao?!
Nije lako biti ono što jesi,a pogotovo nije lako susprezati ono što ne bi želeo da budeš ,a ipak jesi.I pri tom,ono što ne bi želeo da budeš,a ipak jesi,ne mora po pravilu biti loše.Koliko ima ljudi koji su svesni činjenice,da su po svojoj prirodi,a u skladu sa svešću o tome u kakvom okruženju žive,pretnja i opasnost sami sebi.Ima opet,i onih koji to sto jesu,a ne bi želeli da budu,žele da minimiziraju,jer su svesni da su takvi,pretnja za druge.
Biti to što jesi,u svetu u kojem je malo onih koji zaista u svakom trenutku jesu to što jesu,i znaš sa njima na čemu si, je toliko malo,da je maskiranje postalo odbrambeni mehanizam i sistem zaštite.Koliko u svemu tome jedni druge lažemo,obmanjujemo i druge,i sebe,mislim da je moguće izmeriti samo količinom propuštenog života,onako kako nam je dat da ga odživimo i kroz odživljeno iskustvo naučimo,duh oplemenimo i obogatimo vrednostima,koje nas približavaju Bogu.Merna jedinica još nije pronadjena i uspostavljena,tako da mislim da ćemo još dugo ,dugo ostati na polaznim pozicijama na kojoj svaki čovek ima neku svoju startnu masku,koja se tokom puta menja i prilagodjava u zavisnosti od situacije ,i vrlo retko se napravi *pauza* u kojoj se maska skine i ogoli *lice* ,onakvo,kakvo nam je dato Božijom milošću.
Tekst koji se ne da kratko prokomentarisati,i tema koja potiče na duboka razmišljanja i preispitivanja i sebe i svega oko sebe.
Lako je lagati druge,ali teško je lagati sebe.
Istinu je teško izbeći - *ošamari* nas kad-tad!!
:ok:
 
Pre igre
Zazmuri se na jedno oko
Zaviri se u sebe u svaki ugao
Pogleda se da nema eksera
da nema lopova
da nema kukavicjih jaja
Zazmuri se i na drugo oko,
cucne se pa se skoci,
skoci se visoko,visoko,visoko,
do na vrh samog sebe.
Odatle se padne svom tezinom,
danima se pada duboko,duboko,dublje,
do dna svog ponora.
Ko se ne razbije u paramparcad
ko ostane citav i citav ostane
taj igra...
Vladimir Nazor
 

Back
Top