Čitam istorijske knjige i gledam istorijske filmove i znam. Postoje dvije istine koje su vezane za ratove. Jedna istina je prljavo osvajačka, a druga je požrtvovano oslobodilačka. O prvoj ne želim da pričam, suviše bijednom predstavlja civilizaciju čiji sam mali dio i ja sama. Druga istina je fascinantna. Slušam priče o velikim carevima koji su ispred svojih ratnika i onih koji su to silom prilika postali stajali spremni da zamjene krunu, carsku riznicu, udobnost carske postelje za hladnu dubinu zemlje i odbranu onoga čim su carevali i čemu su služili. Velika su herojstva vezana za ta vremena, ukoliko nas istorija ne laže. Car Lazar nije sjedio u svojoj carskoj stolici prodajući zemlju tuđuncima pod izgovorom mirovnih pregovora. Išao je svjesno u smrt, na čelu svog naroda i sve je dao, ali nikoga nije prodao. Smisao njegovog rata jasno je definisana i svako može da vidi i da razumije razloge koji su ga vodili u smrt, u istoriju, u pobjedu nad porazom. Kada se car nalazi u prvoj borbenoj liniji onda se u ratnicima i onima koji to malo manje jesu, može roditi Miloš Obilić koji će obezglavljujući carsku glavu neprijatelja obezglaviti i samog sebe. Istorija pamti takve ratove. Istorija pamti spartance koji su iako malobrojni bili živi smrtonosni zid perzijskom divljaštvu. I ne samo oni. Pričane su priče i pjevane pjesme o caru Davidu i mnogim junacima. Pričane su priče i o ženama koje su posljednji put gledale u oči svoje muževe i znale su gdje idu pa ipak su govorile: „Sa štitom ili na štitu“.
U takvim ratovima dešavalo se da svi do jednog izginu zadajući neprijatelju udarac od koga se ne može lako oporaviti i ostavljajući nas u vječnoj dilemi pitanja da li su oni pobjednici ili poraženi u tom ratu. Takve ratove su preživljavale kukavice koje su se skrivale od neprijateljskog mača. Problem koji donose takvi ratovi je smješten u činjenici da hrabri u grob odnose dobre genetske predispozicije koje su mogli, ali nisu, prenjeti na nova pokoljenja, a ostavili su kukavicama da prenose svoje genetsko nasleđe okarakterisano interesom i strahom. Zato smatram da ratovi više ne postoje. Ostao je ekonomski interes velikih koji male stavlja u klopku neminovnog odlaska u ambis koji nisu birali i zaluđenost mase koju je najlakše pokrenuti na primitivna razmišljanja čijim se postojanjem opravdava postojanje idiotizma nazvanog građanski rat ili oslobodilački rat ili rat uopšte. Ipak to je samo interesni rat.
Gledam kako Amerika brani svjetski mir i američku slobodu na bliskom istoku. Ubijaju tek rođenu djecu, žrtvuju nevine i bolesne i stare da bi zaštitili pitanje američkog licemjerja smještenog u primitivan interes rješavanja pitanja nezaposlenih američkih mladića i iskorištavajući zlata vrijednu naftu, koja je iskreno rečeno jedini razlog zbog kojeg oni na tuđoj teritoriji štite svoje interese. I tako se bogati bogate, siromašni se žrtvuju ne svojom voljom i svaka nova žrtva predstavlja jedna usta manje, a ja ne mogu tome da se veselim.
Krajem drugog svjetskog rata Amerika je pokušavala da ispita moć svoje sile. Nije ih zadovoljavala činjenica da imaju ubojitu atomsku bombu kada nisu znali koliko može da razori ta bomba pa su odlučili da ispitaju efekte te njihove igračke na Japanu koji je netom prije potpisao kapitulaciju. Međutim, američko divljaštvo je svijetu dobro poznato i taj prljavi čin u meni ne budi zaprepaštenje. Zaprepastila me je činjenica da su američki vojnici potpisivali imena svoje djece na pomenute bombe da bi poslali pozdvav japanskoj djeci. To je ta Amerika, to je ta sloboda, to je ta civilizacija i čast kojom smo okruženi. Ova planeta koja nas drži na sebi vrišti na sav glas opterećena teretom koji joj, ono što sebe naziva čovjekom, pravi. I svi se pretvaraju da ne čuju te vriskove, kriju se iza plitkih osmjeha i jeftine muzike uz koju pjevaju i igraju, lažu sami sebe da je dobro, a znaju da nije.
Kažu da je građanski rat na ovoj teritoriji vođen zbog nacionalizma. Prethodnim tekstom sam definisala svoje shvatanje uzroka rata, a nacionalizam smatram oružjem u rukama moćnika kojim pokreću zaluđene mase na isti način na koji stoku tjeraju prutom da ide u određenom pravcu. Šta čini jednog čovjeka drugačijim od drugog, a može da se smjesti u okvire nacionalizma? Da li je to vezano za drugačiju krv, ili unutrašnje organe ili boju očiju, broj prstiju ili šta? Čovjeku kome treba transfuzija krvi doktori provjeravaju krvnu grupu, a ne nacionalnost. Pa zašto se onda ratovi ne vode zbog krvne grupe i RH faktora? Kako je moguće da ljudi neprijateljstva opravdavaju različitim shvatanjem Boga? Neka ga nazivaju kako god hoće, on je na svakom jeziku i svakom narodu nosio poruku ljubavi i mira, a ne rata.
Rat bi trebao da se izučava kao ekonomsko društveni fenomen koji mijenja strukture svijeta. Veliki mali „carevi“ sada sjede u udobnim foteljama za okruglim stolom lišenim najmanjeg traga viteštva. U udobnim foteljama za istim tim stolom sjede veliki mali „carevi“ zaraćenog naroda. Oni ispijaju piće, vode nazovi neke mirovne pregovore i dijele ratni krvavi plijen stvarajući slobodu za niz generacija svog kukavičkog izroda. Tako ja vidim rat.
U takvim ratovima dešavalo se da svi do jednog izginu zadajući neprijatelju udarac od koga se ne može lako oporaviti i ostavljajući nas u vječnoj dilemi pitanja da li su oni pobjednici ili poraženi u tom ratu. Takve ratove su preživljavale kukavice koje su se skrivale od neprijateljskog mača. Problem koji donose takvi ratovi je smješten u činjenici da hrabri u grob odnose dobre genetske predispozicije koje su mogli, ali nisu, prenjeti na nova pokoljenja, a ostavili su kukavicama da prenose svoje genetsko nasleđe okarakterisano interesom i strahom. Zato smatram da ratovi više ne postoje. Ostao je ekonomski interes velikih koji male stavlja u klopku neminovnog odlaska u ambis koji nisu birali i zaluđenost mase koju je najlakše pokrenuti na primitivna razmišljanja čijim se postojanjem opravdava postojanje idiotizma nazvanog građanski rat ili oslobodilački rat ili rat uopšte. Ipak to je samo interesni rat.
Gledam kako Amerika brani svjetski mir i američku slobodu na bliskom istoku. Ubijaju tek rođenu djecu, žrtvuju nevine i bolesne i stare da bi zaštitili pitanje američkog licemjerja smještenog u primitivan interes rješavanja pitanja nezaposlenih američkih mladića i iskorištavajući zlata vrijednu naftu, koja je iskreno rečeno jedini razlog zbog kojeg oni na tuđoj teritoriji štite svoje interese. I tako se bogati bogate, siromašni se žrtvuju ne svojom voljom i svaka nova žrtva predstavlja jedna usta manje, a ja ne mogu tome da se veselim.
Krajem drugog svjetskog rata Amerika je pokušavala da ispita moć svoje sile. Nije ih zadovoljavala činjenica da imaju ubojitu atomsku bombu kada nisu znali koliko može da razori ta bomba pa su odlučili da ispitaju efekte te njihove igračke na Japanu koji je netom prije potpisao kapitulaciju. Međutim, američko divljaštvo je svijetu dobro poznato i taj prljavi čin u meni ne budi zaprepaštenje. Zaprepastila me je činjenica da su američki vojnici potpisivali imena svoje djece na pomenute bombe da bi poslali pozdvav japanskoj djeci. To je ta Amerika, to je ta sloboda, to je ta civilizacija i čast kojom smo okruženi. Ova planeta koja nas drži na sebi vrišti na sav glas opterećena teretom koji joj, ono što sebe naziva čovjekom, pravi. I svi se pretvaraju da ne čuju te vriskove, kriju se iza plitkih osmjeha i jeftine muzike uz koju pjevaju i igraju, lažu sami sebe da je dobro, a znaju da nije.
Kažu da je građanski rat na ovoj teritoriji vođen zbog nacionalizma. Prethodnim tekstom sam definisala svoje shvatanje uzroka rata, a nacionalizam smatram oružjem u rukama moćnika kojim pokreću zaluđene mase na isti način na koji stoku tjeraju prutom da ide u određenom pravcu. Šta čini jednog čovjeka drugačijim od drugog, a može da se smjesti u okvire nacionalizma? Da li je to vezano za drugačiju krv, ili unutrašnje organe ili boju očiju, broj prstiju ili šta? Čovjeku kome treba transfuzija krvi doktori provjeravaju krvnu grupu, a ne nacionalnost. Pa zašto se onda ratovi ne vode zbog krvne grupe i RH faktora? Kako je moguće da ljudi neprijateljstva opravdavaju različitim shvatanjem Boga? Neka ga nazivaju kako god hoće, on je na svakom jeziku i svakom narodu nosio poruku ljubavi i mira, a ne rata.
Rat bi trebao da se izučava kao ekonomsko društveni fenomen koji mijenja strukture svijeta. Veliki mali „carevi“ sada sjede u udobnim foteljama za okruglim stolom lišenim najmanjeg traga viteštva. U udobnim foteljama za istim tim stolom sjede veliki mali „carevi“ zaraćenog naroda. Oni ispijaju piće, vode nazovi neke mirovne pregovore i dijele ratni krvavi plijen stvarajući slobodu za niz generacija svog kukavičkog izroda. Tako ja vidim rat.
