Zemljotres:
Kako je moguć ovde kada je nemoguć, nema Tajlandjanina bilo kojeg doba starosti koji ga je ikada doživeo, dok ja, i to što sam u Srbiji živeo sve skupa 13-14 godina, sam ih doživeo nekoliko, izmedju ostalih i onaj nezaboravni 1977, sa epicentrom u Rumuniji.
Juče sam se zadesio u Bangkoku, hteo sam da idem na Sajam motora i automobila koji se trenutno održava u severnom delu grada, da gledam neki motor.
Kada se zemljotres desio bio sam u autu negde baš na ulazu u centralni deo grada ali na autoputu. Još uvek se nisam popeo na uzdignuti deo koji ide iznad i povezuje mnoge delove Bangkoka i verovatno zbog toga kao i zbog kretanja auta po inače neravnom delu puta baš, tu koji stalno ide malo gore- dole, nisam osetio ama baš ništa iako je zemljotres bio jak. Kada smo se popeli iznad grada, supruga, koja je bila samnom je već počela da dobija poruke od sestrića koji su isto trnutno bilo u Bangkoku na nekom treningu komandosa i u najveće su pucali iz automatske puške u trku kada se to desilo. Pričali su joj kako su mislili da im se vrti u glavi od iscrpljenosti i vrućine, temperatura je trenutno 36 Celzijusa i preko, i kako su se baš ono, usrali od straha, i onda su svi otčali negde na sigurno gde su videli i ostale kako istrčavaju iz obližnjih zgrada i zavladala je opšta panika.
Žena i ja smo se gledali i mislili o čemu bre lupaju ovi, kakav zemljotres, gde?! Mi smo već upali u tradicionalnu gužvu saibraćaja u Bangkoku i sporo se kretali i sa tog uzdignutig dela imali pogled na Bangkok i sve zgrade su bile tu, kao i obično, sve je izgledalo kao i obično.
Onda su ženi počele da stižu i druge piruke, pa smo počeli da gledamo i socijalne mreže i polako shvatamo šta se dešava.
Ja sam uveče dogovorio susret sa našim srbima, turistima iz Banja Luke koji su bili u Bangkoku dva dana, danas im je bio prvi dan, i dogovor je bio da uveče odemo na neki od roof top barova grada…inače srećem naše ljude ovde koji me prate na YT i żele da se vidimo i meni je uvek drago, ako sam u mogućnosti da se sretnem sa našima. Ne samo srbima, sretao sam se i sa makedoncima, i hrvatima, svi smo mi naši sa tih prostora kada smo daleko odande, ne?
Pošto smo bili u kontaktu pozvao sam njih da vidim gde su i šta su i oni su bili baš izašli iz Lumpini parka gde su otišli da gledaju komodo zmajeve

, i nisu ni znali šta se dešava kada su videli haos i pometnju na ulicama, a onda su pročitali moju poruku gde sam ih pitao da li su osetili zemljotres. U razgovoru su mi ispričali da su kao nešto osetili, kao ono kada imaš nesvesticu pa te povuče na jednu stranu ali su i oni mislili da je to od vrućine i sada su crkli žedni ali su svi van, u shoping centar tu nijog ne puštaju da udje, čak su i 7-eleveni zatvoreni i ni u njih ne miže da se udje.
Relao sam im brate ne znam, ja sam na auto putu, pošao sam ka sajmuštu, sklonite se na neku čistinu, vratite se nazad u Lumpini i da sačekamo da vidimo šta će biti dalje jer u ovakvim situacijama ništa ne možeš da predvidiš.
Onda smo žena i ja počeli da vidjamo sve scene iz medija sa zgradom u Chatuchaku koja se srušila, oni bazeni gde voda izlazi sa vrhova soliters i sve ostalo.
Da skratim priču, stigli smo nekako do sajma ali nismo ni pokušali ni da se parkiramo jer je saibraćaj bio, čak i za Bangkok - nenormalan. Još uvek nismo tačno znali šta se dešava. Pošli smo nazad, opet po autoputu jer smo se dogovorili i sa ženinim rodjacima i srbima iz BL da se nadjemo u jednom Yemenskom restoranu u Soi 5 u Sukhumvitu. Još na autoputu, na odvajanju za ulaz dole u grad je bila nevidjena kolona ali ja i ovde vozim ko i svi srbi, sve sam to nekako zaobišo, kao hoću da idem desno a onda se ubaciš levo, forice i još uvek me niko nije napucao što se pravim pametan, uglavnom instant karma me je odmah stigla. Kadasam tako ekspresno ušao dole i Sukhumvit ukopao sam se i više mi izlaza nije bilo. U tom trenutku ženu zove rodjaka da odloži susret u restoranu jer oni su više od sat vremena pešaka odatle, Sky Train ne radi, MRT(podzemna železnica) ne radi, Grab aplikacija ne radi, taxi telefoni ne rade niti ima slobodnih da zaustaviš na ulici, znači totalan kolaps transporta. U tom trenutku i zapažamo ogromne reke ljudi koji hodaju. Nadrealne scene, Bangkok je inače mravinjak ali zamislite 10 puta više ljudi na ulicama, i svi naravno negde idu. Moji srbi se ne javljaju, crkla im baterija na telefonu, sve u svemu od odvajanja sa autiputa do Terminala 21 gde sam planirao da se parkiram ima možda 600-700 metara, nema kilometar, tu razdaljinu smo putovali 4 sata. Da bi kada smo stigli do Terminala videli da je zatvoren, kao i ceo grad što je bio, osim restorana koji su uveče otvorili. Plan je bio i da prespavamo u Bangkoku pošto danas ionako letimo za Južnu Koreju ali u medjuvremenu smo svi kontaktirali jedni druge i sa Banjalučanima se nisam video jer nikako nisam mogao ni da dodjem do njih, iako im je hotel bio na Soi 33, niti je bilo šanse da će Tichuca roof top bar da bude otvoren u ovakvom jednom haotičnom stanju. I tako i ne vidoh ljude, to jest decu, jer oni su tu u nekim 30-tim.
Žena i ja zapalismo nazad za Pataju gde stigosmo sinoć oko 22.00. Pošli smo za Bangkok oko 11.00, sat ipo je vožnja do tamo i toliko nazad, znači ceo dan smo proveli u autu, bez hrane i vode i kako li smo izdržali da se ne upišamo ne znam, pogotovo žena koja često ide u wc

. Dobro, stali smo na pumpi već kad smo izašli iz Bangkoka.
Naravoučenije, u slučaju katastrofe, čak i manje, veliki grad, ma uopšte grad, je najgore mesto gde možeš da se nadješ. Ali ja to sve znam, imam iskustva iz nekih baš katastrofalnih orkana na Floridi ali džaba što znam, razvoj dogadjaja i situacija te dovede u neki bezizlazni položaj i ništa ti tu ne pomaže, samo čista sreća.
Eto tako je bilo. U vezi ove zgrade koja se srušila a koja je inače neka državna zgrada u izgradnji, i gde su već iskopali 6 mrtvih, a biće ih još jer preko 80 njih još uvek nisu izvukli, već se na vestima priča o korupciji pri izgradnji. Jer kako je inače mogla da se sruši kada su temelji i konstrukcija bili gotovi, samo je bila nadogradnja odozgo?
Zvuči poznato
