Gajo ex
Ističe se
- Poruka
- 2.249
Razmatranje koncepta "svetog ludila" kroz povijesne i kulturne kontekste otvara zanimljive perspektive na duhovnost i izaziva konvencionalne poglede na pobožnost. U knjizi "Sveto ludilo: duhovnost, ludo-mudri učitelji i prosvjetljenje" autora Georga Feuersteina, istražuje se kako su figure poput svetih ludaka i pustinjaka kroz povijest demonstrirale ekstremne oblike duhovnog izražavanja koji prelaze granice uobičajenog. Ovaj pristup otvara pitanja o granicama duhovne posvećenosti, značenju ludila u kontekstu traženja božanskog, i kako takve ekstremne manifestacije vjere odjekuju u suvremenom svijetu.
Jedan dio iz knjige:
"Kršćanstvo su mnogi smatrali znakom ludila. Dakle, Paul je znao što je
govoreći o. Međutim, snagu je crpio iz svoje vjere i činjenice da je njegov
guru, Isus, i sam je bio optužen za ludilo i opsjednutost demonima.
Pavao je bio monah, a sveta ludost je od početka bila usko povezana s
Kršćanskim monaštvom. Pustinjski oci iz trećeg i četvrtog stoljeća bili su
oduševljeni demonstranti ludosti Božje...
...U desetom stoljeću sv. Andrija, Epifanijev učitelj koji je postao patrijarhom
Carigrad, dobrovoljno prihvatio život naizgled ludog prosjaka. Hodao je gol u svako godišnje doba i spavao pod vedrim nebom sa psima.
Pogotovo u Rusiji, gdje su ludi radi Boga dugo cvjetali,
golotinja je bila uobičajen način izražavanja siromaštva i "ludila", nepogode
zimama usprkos. Pravi se svetac mora znati nositi sa sramom i
sramota. Zapravo, on će vjerojatno tražiti ili stvarati situacije koje će ga testirati
snaga samonapuštanja. Tako su u šestom stoljeću mladi Teofil i
Maria, koja je potjecala iz dobrih obitelji, lutala je uokolo kao komičarka i pros.
tituta. Nitko nije znao njihov bivši identitet, i što je još važnije, nitko nije bio svjestan
njihovog duhovnog statusa sve dok ih Ivan iz Efeza nije otkrio zaokupljene dubokim
molitva. Njihove kazališne predstave nisu požnjele samo njih nego i neke
grubo rukovanje. Otišli su u "ilegalu" radi svog duhovnog
rast.
Zatim su postojale budale poput svetog Šimuna koje su i dalje pokazivale svoje simulirano ludilo
dramatičnije i uz veliki rizik za sebe. Sredinom šestog stoljeća sv.
Šimun je napustio svoj mirni pustinjački stan kako bi se ponovno pridružio civilizaciji u ulozi ludog iz-
bacio kako bi obuzdao svoj duhovni ponos. Jednog je dana vezao svoj remen za mrtvog psa
i vukao ga za sobom, primajući podsmijeh i mnogo udaraca. Drugom prilikom-
sije, otišao je u nedjeljnu crkvu i ugasio svijeće jer je bila liturgija
početak. Kad su ga vjernici pokušali maknuti, dotrčao je do propovjedaonice i
počeo bacati orahe na žene. Ne jednom je završio na batinama
krvav zbog svojih podvala. Iako je neprestano postio i držao se stroge discipline,
a ponekad je posjećivao gostionice i javne kuće i priča se da je skupljao novac
kako bi se prostitutke mogle vjenčati. Dobro bi sakrio svoja dobročinstva
po svojoj ludosti." Feuerstein, Georg. Sveto ludilo: duhovnost, ludo-mudri učitelji i prosvjetljenje. Str. 46.
Autorova analiza se ne ograničava isključivo na povijesne figure iz kršćanstva, već obuhvaća i one iz drugih religijskih tradicija. Međutim, s obzirom na to da je kršćanska zajednica prevladavajuća na ovom forumu, izabrao sam citirati segmente koji se odnose na kršćanstvo.
Dodatno, želim naglasiti važnost održavanja poštovanja i dostojanstva u našoj raspravi. Nadam se da će ova tema ostati mjesto za konstruktivnu razmjenu mišljenja, bez omalovažavanja kršćanstva ili bilo koje druge tradicije. U slučaju da rasprava skrene u neproduktivno kritiziranje, apeliram na moderatore da interveniraju i, ako je potrebno, zatvore temu kako bi se očuvala kvaliteta dijaloga.
Što vi mislite o ovom fenomenu?
Jedan dio iz knjige:
"Kršćanstvo su mnogi smatrali znakom ludila. Dakle, Paul je znao što je
govoreći o. Međutim, snagu je crpio iz svoje vjere i činjenice da je njegov
guru, Isus, i sam je bio optužen za ludilo i opsjednutost demonima.
Pavao je bio monah, a sveta ludost je od početka bila usko povezana s
Kršćanskim monaštvom. Pustinjski oci iz trećeg i četvrtog stoljeća bili su
oduševljeni demonstranti ludosti Božje...
...U desetom stoljeću sv. Andrija, Epifanijev učitelj koji je postao patrijarhom
Carigrad, dobrovoljno prihvatio život naizgled ludog prosjaka. Hodao je gol u svako godišnje doba i spavao pod vedrim nebom sa psima.
Pogotovo u Rusiji, gdje su ludi radi Boga dugo cvjetali,
golotinja je bila uobičajen način izražavanja siromaštva i "ludila", nepogode
zimama usprkos. Pravi se svetac mora znati nositi sa sramom i
sramota. Zapravo, on će vjerojatno tražiti ili stvarati situacije koje će ga testirati
snaga samonapuštanja. Tako su u šestom stoljeću mladi Teofil i
Maria, koja je potjecala iz dobrih obitelji, lutala je uokolo kao komičarka i pros.
tituta. Nitko nije znao njihov bivši identitet, i što je još važnije, nitko nije bio svjestan
njihovog duhovnog statusa sve dok ih Ivan iz Efeza nije otkrio zaokupljene dubokim
molitva. Njihove kazališne predstave nisu požnjele samo njih nego i neke
grubo rukovanje. Otišli su u "ilegalu" radi svog duhovnog
rast.
Zatim su postojale budale poput svetog Šimuna koje su i dalje pokazivale svoje simulirano ludilo
dramatičnije i uz veliki rizik za sebe. Sredinom šestog stoljeća sv.
Šimun je napustio svoj mirni pustinjački stan kako bi se ponovno pridružio civilizaciji u ulozi ludog iz-
bacio kako bi obuzdao svoj duhovni ponos. Jednog je dana vezao svoj remen za mrtvog psa
i vukao ga za sobom, primajući podsmijeh i mnogo udaraca. Drugom prilikom-
sije, otišao je u nedjeljnu crkvu i ugasio svijeće jer je bila liturgija
početak. Kad su ga vjernici pokušali maknuti, dotrčao je do propovjedaonice i
počeo bacati orahe na žene. Ne jednom je završio na batinama
krvav zbog svojih podvala. Iako je neprestano postio i držao se stroge discipline,
a ponekad je posjećivao gostionice i javne kuće i priča se da je skupljao novac
kako bi se prostitutke mogle vjenčati. Dobro bi sakrio svoja dobročinstva
po svojoj ludosti." Feuerstein, Georg. Sveto ludilo: duhovnost, ludo-mudri učitelji i prosvjetljenje. Str. 46.
Autorova analiza se ne ograničava isključivo na povijesne figure iz kršćanstva, već obuhvaća i one iz drugih religijskih tradicija. Međutim, s obzirom na to da je kršćanska zajednica prevladavajuća na ovom forumu, izabrao sam citirati segmente koji se odnose na kršćanstvo.
Dodatno, želim naglasiti važnost održavanja poštovanja i dostojanstva u našoj raspravi. Nadam se da će ova tema ostati mjesto za konstruktivnu razmjenu mišljenja, bez omalovažavanja kršćanstva ili bilo koje druge tradicije. U slučaju da rasprava skrene u neproduktivno kritiziranje, apeliram na moderatore da interveniraju i, ako je potrebno, zatvore temu kako bi se očuvala kvaliteta dijaloga.
Što vi mislite o ovom fenomenu?