Svetlost pozornice

Istinu pišeš, prijatelju dragi! Ljudi u senci, sa ove strane zavese... načuljene uši, užarene oči, usne razvučene u kez, plač, ponekad u osmeh... Sede nepokretni, srasli sa udobnim foteljama...Hrane se tuđim pričama i životima...
Na pauzama izlaze do foajea, razgovaraju i ogovaraju: "Ufff, što me nervira onaj kreten, nije nikakav glumac! E, jesi li video kolike sise ima ona plava, a? Lepo svira onaj turbo bend!... Koliko još ima do kraja?"

Oni na svetlu, sa one strane zavese, igraju svoje živote, uspone i padove u najvećem i najslasnijem zanosu igre, uživajući u svakom pokretu, svakoj reči izgovorenoj, doviknutoj, šapnutoj...Izraslim krilima grle sve oko sebe, iste one koji zavrteli igraju u svom ritmu, novi, samo njima poznat ples... Vrte se ne praveći senku, izgovarajući reči nekim novim jezikom koji liči na molitvu...

I dok se sa bine odzvanja smeh i plač i vriska i šapat, uz zvuke truba Jerihona u svakom od njih igra dete, osvetljeno božijom zrakom, ne prestajući da se vrti, smeje i raduje... Bremenita igra ne prestaje ni za vreme pauze... jer, život na svetlu nema pauzu... on traje na radost Božju, ali i na radost dečiju u nama...

Grlim te, lepoto od Čoveka
 
Danas ljudi zive kao pozorisna publika, sede u mraku i iz mraka posmatraju svet oko sebe trazeci predstavu koja ce im popraviti raspolozenje. Ne penju se na scenu, nikada ne iskusavaju svoju hrabrost. Iz tame i udobnosti cesto zavide, bivaju tuzni, radoznali, uplaseni, do suza nasmejani...
ali nikada znatizeljni. Znatizelju su prerasli, prelezali kada su prestali da budu deca,
onda kada su sisli sa pozornice, sa svetla.
Dobacivanje nudi iluziju ucestvovanja.
Zivot je pozoriste u nama.

Dobra zivotna tema , samo bi bila mnogo smislenija, ubedljiva i autenticna stojeci uz konkretan, realan avatar.

Ovako *iluzorna perspektiva dovodi do kontradiktornosti zbog nedefinisanosti ugla/ strane samog posmatraca -ovde pripovedaca.

...Osim ako to medjutalasje nije zelja autora.
 
Svi se mi vozimo na istom ringišpilu života.
I poslednji posmatrač mora kadtad da zađe iz pomrčine i hteonehteo igra glavnu ulogu u svom kakvomtakvom životu.
Iz arene u arenu - gladijatorsku, cirkusku... iz sudnice u ludnicu, možda bolnicu...
Ali tek u kafanici na ćoškiću, posle one suvišne čašice, oklop i okovi pucaju, a maska spada.
Istina izranja najzad - ispljuvana, izbljuvana, izbubana, posramljena...gola.
Ubistvena istina. :zcepanje:
 
Hakime, onaj si čije je srednje ime Mudrost.

Režiser cele predstave se nikada ne pojavljuje na pozornici, ali se često nađe u publici.
Tih i neprimetan.

Kada režiser primeti da se pozornica postavlja 'back on track' na racionalnu osu (u kompleksnoj ravni - kojoj je x osa realna, a y osa iracionalna sa prefiksom imaginarnog , a ovde iracionalnog broja ''i') - onda se on isključuje
povremeno od komentara i sa zadovoljstvom posmatra tuđe normalne dijaloge ... na pozornici koju je sam osmislio.
 
Kao posmatraci iz udobnih fotelja i mraka publike ne mozemo ni na sta uticati, nista menjati.
Samo posmatrati, plakati, smejati se, radovati...
i tu, dok sedimo u mraku, polako upoznajemo strah. Ne konkretan, nego strah kao takav. On je jedina imaginarna stvar u tom pozoristu.
Sto smo bolja publika, sto se vise uzivimo u predstavu, sve smo manje svesni svog pasivnog polozaja.
Da bi dobio ono sto zelis moras se odreci onoga sto imas.
Odreci se udobnosti posmatraca, mraka koji nam se prevarno nudi kao zastita, i izaci na scenu, na svetlo reflektora,
odigrati ulogu,
ali ne po necijem napisanom tekstu, nego sam, kreirati stvarnost i zivot ma kakvi oni bili,
je vredno truda.
Ulog je zivot, to unapred znamo, ali se uporno pretvaramo da ne znamo da je nagrada zivot.
Bilo kakav zivot. Na svetlu reflektora i bez maske. Ogoljen i svima vidljiv. Ziv. Vredniji od bilo kakvog sna, predstave.
Nagrada ceka svakoga ko se usudi.
 
Poslednja izmena:
Život je ono što prođe dok mi radimo nešto drugo.

Nu... Ko može smelo tvrditi da ono drugo, što u međuvremenu radimo, nije život isto?

I može biti da sve zavisi samo od - svetlosti... od tog uzanog raspona talasnih dužina, prilagođenog ljudskom oku, gde se pozornicom zove samo ono što vidimo kao osvetljeno.
A more bit' i da svetlost iz čoveka eruptira ... Pa se pozornica svačija, sama, uz bljesak napravi, ili se nikada ne napravi, pa se ovaj mora smestiti u neki mračniji deo sale.
 
Nu... Ko može smelo tvrditi da ono drugo, što u međuvremenu radimo, nije život isto?

I može biti da sve zavisi samo od - svetlosti... od tog uzanog raspona talasnih dužina, prilagođenog ljudskom oku, gde se pozornicom zove samo ono što vidimo kao osvetljeno.
A more bit' i da svetlost iz čoveka eruptira ... Pa se pozornica svačija, sama, uz bljesak napravi, ili se nikada ne napravi, pa se ovaj mora smestiti u neki mračniji deo sale.
Lepo razmišljanje...
 
Hakime, onaj si čije je srednje ime Mudrost.

Režiser cele predstave se nikada ne pojavljuje na pozornici, ali se često nađe u publici.
Tih i neprimetan.

Kada režiser primeti da se pozornica postavlja 'back on track' na racionalnu osu (u kompleksnoj ravni - kojoj je x osa realna, a y osa iracionalna sa prefiksom imaginarnog , a ovde iracionalnog broja ''i') - onda se on isključuje
povremeno od komentara i sa zadovoljstvom posmatra tuđe normalne dijaloge ... na pozornici koju je sam osmislio.
Reditelj cele predstave je uvek na pozornici, čak i onda kada je u publici... čak i onda kada nije u pozorištu...
Bojan Stupica, mag teatra, tokom uvežbavanja predstave na bini je uvek bio na bini...u svakom glumcu je budio željeni lik, od pokazivanja kako da hoda, do intonacije teksta koji govori...On je igrao sve likove, bio je sve i svako, bio je na bini sve vreme, ponekad igrajući u samoj predstavi... Predavao se ceo igrajući sve uloge, znajući svačiji tekst napamet, trošio se do kraja... Uraganska snaga sopstvene priče, ljubav prema sopstvenoj pozornici i svim likovima u sebi ga je činila neverovatnom gromadom svetskog teatra i avangarde...
Slično njemu i mi smo reditelji u svom životu...glumimo izmaštane likove sebe samih i sve likove oko nas, očekujući od okruženja da glume baš ono što smo mi naumili, ili poželeli... u tom nerazumevanju traje igra života svih nas i veliko pitanje na postelji priznanja možemo postaviti sebi: da li je trebalo u svoj toj životnoj iluziji biti na svetlu, ili u tami...jer - iluzija je i jedno i drugo...
 
Ljudi prihvataju iluziju čvrstog tla pod nogama. Ljudi vole jednostavne, polarizovane, crno-bele slike, dobro-zlo.
Trude se da tako, pojednostavljeno, mere i procenjuju svet.
Glavni razlog je potreba za sigurnošću, i spremni su da zarad čvrste sigurnosti žrtvuju i istinu.
Prihvate slušajući autoritete, poveruju u strahu od straha, a zatim energično i snažno brane to u šta su poverovali.
 

Back
Top