Sve sto zivi...

iz dela KO JE LJUBIO TAJ NE LJUBI VISE

Sve sto zivi na ovome svetu
neki oziljak ima...
Da nisam rodjen za poetu
bio bih medju lopovima.

Slabacak i nizak, ali pravi
bio sam medj decom u tuci
i tako cesto sa nosem u krvi
u predvecerje vraco sam se kuci.

Govorio sam, nisam plako
uplasenoj majci kad mi dodje:
,,Nista, o kamen samo se spotakoh,
a vec sutra, sve ce da prodje.''

Pa i sada kad u krvi nema
vatre sto je znala da me draga,
preko mojih se preleva poema
ona ista drska, divlja snaga.

A po zlatu mojih,reci, svako,
i po redovima sto se divno viju,
prepoznati uvek moze lako
vetropira starog i deliju.

Kao i onda, smeo sam, a kosa
i korak su mi sasvim nesto drugo.
Nekad sam iso krvavog nosa,
a sad sa dusom krvav idem dugo.

I ne govorim vise krvav tako
majci vec rulji koja zla nadodje:
,,Nista, o kamen samo se spotakoh,
a vec sutra, sve ce da prodje.''
 

Back
Top