Dakle, naslov u mom tekstu nije produzen drugim dijelom stiha. Znate, onim 'sve ti pripada...' Nije. Nisam vise u tom tripu pa da moram reci da ti pripadamo. Da, pripadaMO. Ja, moja kolekcija ispisanih rokovnika, papira, svesaka, restoranskih salveta, racuna (i placenih i neplacenih) koja raste geometrijskom progresijom, moje cipelice lutalice, moji snovi i moja mastanja. Vise ti ne pripada ni moja navika da jedem med direktno iz tegle. Vise razlog za to nije sto si mi posvetio pjesmu 'oci boje meda'. Nije tvoja ni svaka jutarnja kafa koju popijem, osim one, koju sam, onog jutra kad si otisao iz mog zivota, posolila umjesto da je posecerim. Ne pripada ti ni zeleni dzemper, znas onaj koji sam kupila jer me je podsjecao na boju tvojih ociju. Nije tvoja ni desna ljuljaska na igralistu, iako je lijeva jos uvijek moja. Nicija je. Na njoj nema nikog, kao sto ni tebe nema u mom zivotu.
Nema te, osim u mojim pjesmama i pismima.
Nema te, samo, ponekad u mislima.
Nema te, mada se pojavis, tu i tamo.
Nema te, na sekund dodjes samo.
Dodjes mi kad pisem,
Da kazes da bez tebe ne vrijedi.
Dodjes kad uzdisem
Jer sjecanje ne blijedi.
Ipak, kad pogledam, ima te, iako si otisao. Iako te ja poricem. Kad saberem...
SVE STO SAM JA SVE TI PRIPADA.
Nema te, osim u mojim pjesmama i pismima.
Nema te, samo, ponekad u mislima.
Nema te, mada se pojavis, tu i tamo.
Nema te, na sekund dodjes samo.
Dodjes mi kad pisem,
Da kazes da bez tebe ne vrijedi.
Dodjes kad uzdisem
Jer sjecanje ne blijedi.
Ipak, kad pogledam, ima te, iako si otisao. Iako te ja poricem. Kad saberem...
SVE STO SAM JA SVE TI PRIPADA.