Pa prosto je. Imas ljude koji vole i koji ne vole svadbe. Devojcice odrastaju sa nametnutim da moraju da se udaju i da je taj dan veoma bitan za njihov zivot. Onda one mastaju o haljjinama, restoranima, tortama....decaci onda nadju te devojcice i moraju da im ispune zelje...pa zajedno biraju restorane, muziku, pozivnice, kod vencanice zmure zbor radi uroka sve do dana vencanja, pa onda kada je ugledaju u belom padnu u nesvest od srece...
A kad vec pravis svadbu, onda moras da pravis i bajku...ocekuje se...Jer svi ce da te pitaju kad se vratis sa neke svadbe, kakva je bila klopa, a muzika, a koji restoran, a mlada, a torta? Mora da se prica...bar neko vreme..lova se potrosi, vencanica se vrati, torte se vuku po zamrzivacima, slike se poredjaju u neki album i strasno puno se gledaju prvih dve nedelje..posle se skuplja prasnina, cd sa svadbe je u nekoj fioci...ako se i pogleda onda se premotava deo iz crkve, i ono kad cestitaju...
Ali svako po zelji...lepo je otici na svadbu bliskim ljudima, lepo je podeliti taj dan sa njima i ucestvovati u njihovj sreci. Ja kad odem, totalno sam pravi svadbarski tip. Igram, pevam, veselim se, jedem mladenacku tortu i pevam evo banke cigane moj.., hvatam bider majer (hvatala nekada..),slikam se...pravi sam svat
I svi su bili ubedjeni da cemo mi praviti svadbu...a on i ja smo samo hteli da se vencamo i otputujemo...rucak za najuzi krug, nasmejni, srecni i opusteni...doduse, sam mi malo krivo, nemam ni jedan blender a legao bi mi za sejk

, moracu sama da kupim izgleda...