Gledao sam uglove, ćoškove, korpe za otpatke i sve ono što nije bilo u vezi sa drugim spratom. Gledao sam pod od specijalne gume koja se savjala ka zidovima radi lakšeg čišćenja. Gledao sam točkove kolica na kojima su se vozili pacijenti i na kojima je neko korektorom napisao II sptrat, Onkologija. Nisam smeo da dižem glavu, kao slabić sam gledao u pod, nespreman da prihvatim težak pogled dece kojia je opala kosa, roditelja kojima su sve brige spale ispod očiju i čija je muka urezana u bore prepune crne slutnje jer se sa drugog sprata ne vraćaju deca, samo sećanja, muke i suze. Gledao sam uglove, bežeći od svega što je moglo da se desi, ljut na sebe što ne dižem glavu, ljut na druge što se ovo zauta dešava, ljut na Boga što ne vidi do drugog sprata i ljut na vodu što je procurela u toaletu za posetioce na kraju hodnika drugog sprata na onkologiji. Želeo sam da budem pilot, da letim u jedrilici i da nikada ne slušam kako voda prolazi kroz cevi tražećo šum koji bi mi dokazao da sam bio u pravu i da je trebalo drugačije. Sve je trebalo drugačije, a ja, jedan korak iza svog života, sakupljam u svoju kosu sve te greške bojeći vlasi u belo. Sed sam, i plavi kačket mi krije belu kosu. Sam sam na ovom svetu i radim kao vodoinstalter u bolnici. Želeo sam da budem pilot, da jedrilicom letim bez zvuka, da klizim po nebu kao margarin po tiganju pr enego počne da cvrči, kao list na vetru, kao kesa u Dunavu. Izbegavam pogled roditelja, oni traže utehu koju ja ne mogu da im dam, izbegama pogled na decu, izbegama drugi sprat, izbegavam razgovor, izbegavam uzdisaje, izbegavam vazduh. Želim da zavrnem slavinu, da zamenim ventil da odem daleko, da odem kući, da zaboravim drugi sprat. Šta radiš? Čujem anđeoski glas. Ćutim, a anđeo ponavlja. Ne okrećem se, zavrćem ventil. Žedna sam, reče tajušni tihi glas. Okrećem se i spred sebe vidim dete u spavaćici, bez kose. Ja, zavrćem vodu... Ostajem bez glasa. Plakao bih gore od onog ventila, ali nemam snage ni suzu da pustim i u sebi psujem sve što mi pada na pamet, počevši od Boga, pa preko sebe što ga psujem.. Ne psuj Boga, reče ona. On će nas sve pomilovati po glavama kada budemo prolazili kroz velika vrata. Joj, izustih, uz uzdah koji bi oborio Kalemegdan, no ona se nasmeši i upita me: Plašiš li me se? Joj dete, šta mi radiš... Ne, ne plašim se, zašto bih? Prestravljen od njenog stava, klecavih kolena od čučanja sa pogledom bednika koji ne uživa u zdravlju rekoh: Ja sam gospodar vode, ona sada otiče i ja ne želim da ti ostaneš bez vode sutra. Jednog dana neće biti sutra, tako je rekao doktor mami i tati. Ja ne znam šta to znači, ali znam da je mama jako plakala. Možeš li ti da doneseš svako sutra? Meni treba svako, da odnesem mami i tati i da dam doktoru da ima da daje drugoj deci. Ne plačem, prsnula me voda rekoh, a ona se nasmeši. Kako te prsnula kada si ti gospodar vode. Ja sam dobar gospodar, rekoh nespretno, ja se družim sa vodom. Ja sam celo leto bila na reci, gledala sam ptice. Mama i tata su me vodili da šetam. Zavrćem ventil i voda prestaje da curi, moraću da menjam staru cev koja se savija od zida ka slavini. Vadim iz torbe savitljivu cev. Zašto odrasli plaču? Pitanje me udara kao autobus, izbija mi vazduh. Zakašljah se i rekoh, nije tako, ne plaču oni uvek... Ne znam šta da kažem, plakao bih u sebi. Ja sam Marija, rekla je. Tata mi kaže da ne pričam sa nepoznatima. Oterao bih je, zagrlio bih je, plakao bih, menjam cev. Odvrćem zavrtanj on odvrće mene. Hoće li neko da odvede ovo dete, ja ne mogu da radim, da živim, ja ne mogu.. Drugi sprate, gutaš me kao živi pesak, puniš mi usta suvim sunđerom, kiselom krpom, suznim očima, nos mi curi, kaplje, brišem ga rukavom ostavljam teget trake na plavom mantilu. Marija, rekoh joj, ona se nasmeši... Ja sam hteo da budem pilot. I tu zaplakah kao dete, sedoh u onu baru i naslonih s ena zid. Hteo sam da letim dušo mala, hteo sam da budem gospodar vazduha. Prekopih ruke na lice i plakah kao dete. Marija priđe i zagrli me, Ne plaši se, reče, ovde svi plaču, ne plaši se. Stavila mi je ruku na koleno, na ruci se video bezbroj rana od bronila. Prepao sam se, grlo mi se zatvori, vrat me je boleo od grča, otvorih usta a li ne govorim. Krajnjim naporom limenim glasom joj rekoh da ću joj doneti jedno sutra da ga čuva. Može ga iskoristiti kada god ga zatreba. Ona se zahvali, reče da će da ga pokloni mami i u to se pojavi sestra koja je odvede od mene. Zatvori osam vrata nogom, lupila su, ali ja ništa nisam čuo. Bolele su me uši od suza, glava kao ponedeljak, ugašena svetla u liftu i beskrajne sptepenice. Odvrćem šrafove, jači su od mene. Putujem kući, u autobusu ljudi ćute. Slušam saobraćaj, viđam Mariju u svakom prozoru. Želim da je vidim na ulici, ne mogu da je zamislim. Gledam izloge, sve lutke mi liče na drugi sprat, mršave su blede i ćelave. Suze mi kaplju sa brade. Autobus se zaustavlja na stanici, ulični prodavci peku kestenje. U izlogu vidim jedrilicu, pogađa me kao čekić. Gubim vazduh, sve mi se muti. Budim se na trotoaru, oko mene su ljudi. Paniče. Ja, dobro mi je... Pustite me da ustanem. Čujem zvuk sirene. Neko je zvao hitnu.. KOliko dugo ležim? Sklonite se, neko viče. Stavljaju me na nosila i unose u kombi. Tata, kako Vam je, pita me prijatni ženski glas... Dobro je dete, dobro je... KOliko imate godina? Previše, odgovaram, hoćete da vam dam neku? Ona se smeje i stavlja mi aparat za merenje pritiska na ruku. Opustite ruku, reče. Dete, rekoh joj... Mutiš mi se. Opet je nako počeo da više, čule su se sirene i sve se pomešalo. Zvukovi postaše tečni, boje se slomiše previše bučno dodiri postaše ukusni a sestra pored mene poče da me zove glasno.. Smejah se dok sam pokušavao da joj kažem da mi je lepo. Probudio sam se na trećem spratu. Priđe mi doktor Momčilović, pogleda u neke papir ei reče, Milorade, znate ko sam ja? Namignuh mu, kao što sam radio poslednjih dvadeset godina od kada je došao na kliniku. On se nasmeja i reče mi da će me vrlo brzo prebaciti u podrum u moju radionicu, a ja mu rekoh da nije umeo da laže ni kada je bi omnogo mlađi. Sa trećeg se ne silazi. On se uozbilji i reče. Milorade, jako ste bolesni, metastaziralo je svuda. Jel vas boli? Rekoh mu da me ne boli, a i kao da je važno, dole je Marija, pomislih, obećah joj jedno sutra... red je da joj odnesem... Doktore, jel moj cevovod popušta? On se nasmeja... Milorade, malo je zarđao... Nema menjanja cevi. Šta meni doktore treba? Milorade, tebi treba juče... da ga proživiš, da ga ostaviš drugima. Mi ćemo uraditi sve što je u našoj moći za sutra... Ne doktore, neću sutra. Sutra sam obećao nekome. Neko će morati da sačeka to sutra, ti si zakačen na aparat za disanje, poslednja generacija, sa njim ožeš i do toaleta u pratnji sestre, ali on ti kontroliše vitalne funkcije, preko njega živiš. Biće vremena za sutra, samo da preguramo ovo danas. Danas je ružno, rekoh mu, želim da prođe. Svetlo su pritajili u 10. Hrane me preko infuzije, trnu mi zubi. Setio sam se priče o pokajnikukoji je lečio druge. Želim do Marije, želim da joj dam još jedno sutra, želim da je vidim, želim da me opet dodirne da se još više razbolim, da mi bude još gore... Sestre igraju karte. Sasvim dobro mi ide, šetam ka liftu. Za sobom vučem kablove koji su mi zakačeni za vrat i ispod pojasa. Aparat na stalku sa točkovima se pokreće samnom. Pridržavam se za njega. Na senci izgledam kao Mojsije koji nosi štap i kamene zapovesti. Osećam se uzvišeno, ulazim u lift i pritiskam broj dva. Marija je u trećoj sobi levo. Izlazim iz lifta, sestre komentarišu dnevnu štampu, naviknute a zvuk lifta, ne obraćaju pažnju. Dolazim do sobe i ulazim u prostoriju gde deca spavaju. Marijin krevet je prazan. Stojim i ćutim. Marija je otišla... Reče mi dečkić pored. Juče. Gde je otišla? Tiho upitah... Sestre kažu da je otišla na nebo... Ali ona je meni rekla gde ide. Gde upitah, preglasno... Gde? Rekla je da ide da leti sa nekim čikom koji je oduvek želeo da vozi jedrilicu i da ga čeka gore na nebu. U tom trenutku se upali svetlo u sobi, sestra je ušla i polako mi prilazila a ja na zidu iznad Marijinog kreveta ugledah nacrtanog čoveka u plavoj uniformi kako u jednoj ruci drži cev a u drugoj avion. Okrenuh se ka izlazu, videh sestre koje me gledaše netremice i polako krenuh... Legoh u krevet, sestre izađoše bez reči, nečujno, kao da gaze po vati... Igle u grlu, balon u glavi, kaktus u grudima, utrnuli prsti, vruće usne, oči koje cure. Sačekah da sestre ponovo počnu da igraju karte i otrgrnuh kablove iz stomaka. Toplina se proširi po stomaku, i polako počh da tonem u postelju. Nisam više znao da li ja više pritiskam podignut krevet ili on pritiska mene kada me probudi vrisak: Čika Milorade, pazi!!!! Bila je to Marija, na zadnjem sedišta jedrilice, leteli smo iznad Kalemegdana, Čika Milorade, vidi Beograd! Nisam znala da je tako lep.
Ovo, a namerno jene nazivam pričom, sam napisao zajedno sa nesanicom i crnim pivom.
najzli
Ovo, a namerno jene nazivam pričom, sam napisao zajedno sa nesanicom i crnim pivom.
najzli