Na stolu, u trpezariji je bila večera koja se već odavno ohladila. Ena je sjedila u dnevnoj sobi u kojoj je
bilo prigušeno svjetlo, a po zidovima su se ocrtavale plavkaste sjene koje su dolazile sa ekrana televizije
koja je bila potpuno utišana.Tišinu je prekinuo zvuk mobitela koji ju je obavještavao o prispjeloj poruci.
Ruke joj zadrhtaše dok je uzimala mobitel. Ekran osvijetli njeno lice dok je čitala riječi koje su se poput
noža zabijale u njeno srce.
"Ne čekaj me, neću doći, ni večeras, ni ikad više. Imam svoje razloge.."
-osjeti kako je zapekoše oči od suza dok je prelazila preko ekrana svog mobitela.
Suze pođoše da joj klize niz lice, a riječi su odzvanjale u njenom umu. Spusti mobitel na stol, potom sjede
na kauč uzevši malo plišano jastuče koje je primakla svojim grudima i grčevito ga pođe stezati. Slutila je
ona već neko vrijeme da se nešto dešava sa Danisom. Počeo je da se povlači u sebe, što njoj nije moglo
da promakne, ali nije htio da joj kaže šta mu je. Razgovarali su sve manje. Postajao je odjednom mnogo
ozbiljniji. Nekad ranije, oboje su voljeli da se šale, a sad odjednom mu više nije bilo do šala. Njihov intimni
život više nije bio kao prije. Sve češće je izbjegavao seks.
Trudila se da mu se maksimalno prilagodi, da bude strpljiva, da mu bude podrška (iako nije znala u čemu
tačno jer on nije htio da sa njom to podijeli)
No, kako nije bilo nekog "napretka" ona je sve češće postajala razdražljiva optužujući ga da je više ne voli.
On bi u tim trenucima samo napuštao prostoriju, što je nju ljutilo još više. Samo ponekad izgledalo je sve
kao prije.
A onda joj pred očima bljesnu jedno jutro od prije nekoliko godina. U to vrijeme ona i Danis živjeli su
zajedno u malom stanu u samom centru grada. Stan je bio iznajmljen, a na njeno inzistiranje troškove
iznajmljivanja su djelili na pola. On je imao svoj ahitektonski studio, a ona je bila zaposlena u jednom vrtiću
uživajući u svom poslu sa klincima.
-Dobro jutro najdraža, - Danis je nježno svojim usnama dotakao njene, dok je izlazio iz kupatila.
Osjetila je miris njegove kolonjske vode sa tek obrijanog lica, nježno spustila svoj dlan na njegov obraz, a
onda se zaputila prema kuhinji iz koje je uskoro dopirao miris svježe kafe. Uskoro joj se pridružio i Danis.
-Ljubavi, kako si spavala?- upitao je s osmijehom dok je sipao kafu u šoljice.
-Kao beba,- Ena se nasmiješila.
-Znaš, mnogo bih volio da imamo dijete,- gledao ju je nježno,- i da bude pametnica kao i mama mu.
-Dobro, dobro laskavče moj, znamo oboje da će biti pametnica ako bude na tatu, - Ena ga je gledala
sa blistavim osmijehom u očima.
Više od svega i ona je kao i on željela dijete sa njim. Doduše, ponekad ju je mučilo pitanje kako bi
njegova djeca koja su bila već skoro odrasli ljudi prihvatili to. Na njegovu bivšu ženu nije mislila iako je
bila sigurna da bi se podsmjehivala svemu i pri tom upirala prst u njega ponavljajući- Zar u njegovim
godinama?
Da bar imam njegovo dijete,- Eni je prolazilo kroz glavu.
Želja za djetetom ostala je samo nedosanjan san. Da li zato što je Danis bio već u zrelijim godinama i
prilično stariji od nje ili je bilo do nje, tek nisu tražili krivca.
Ena ponovo uze mobitel i još jednom pročita poruku. Bol je bila ista. Znala je da nikad neće prestati.
Pomisli da napiše neki odgovor, ali nije znala šta reći. Osjećala se strašno izgubljeno. Ranjeno. Opet suze
krenuše niz njeno lice. Nakon nekog vremena, duboko udahnu, brišući suze s lica i uze mobitel.
"Zar ne misliš da nakon svega što smo imali, nisam zaslužila bar da mi u lice kažeš da odlaziš?- napisa
i posla poruku. Odgovor nije stigao.
-Šta ti je sa očima?- narednog jutra Enu je pitala kolegica Dunja na poslu gledajući u njene podočnjake.
-Danis me je ostavio ,- reče, a oči joj se ponovo ispuniše suzama.
-Ali zašto?- On te je toliko volio.
-Ne znam tačno ni ja. U posljednje vrijeme bio se mnogo promijenio. Kao da je drugi čovjek postao.
-Da nisi nešto napravila ti?,-Dunja ju pogleda ispitivački.
-Kunem se da nisam.
-Ne brini, prije ili kasnije, vratiće se on,- Dunja je zagrli.
-Dunja, poslao mi je strašnu poruku. Čak nije imao hrabrosti da mi saopšti u lice razlog zbog čega me
napušta.
A onda su se počeli nizati dani. A za njima i mjeseci. Nekoliko puta Ena je, uprkos svemu, dolazila u
iskušenje da mu se javi. Da mu samo čuje glas. Ipak, nešto ju je kočilo u tome- posljednja doza
samopoštovanja koju je uspjela sačuvati uprkos slomljenom srcu. Predavala se u potpunosti poslu.
Vesele dječije glavice bile su melem za njenu dušu. Na Dunjin nagovor pridružila se jednom planinarskom
društvu. Prijali su joj pohodi prirodu i njene vrleti. Čist zrak, dugo hodanje, pa onda boravak u planinarskim
domovima sa novim prijateljima činili su da se počela oporavljati. Planinarenje joj je donosilo smirenje, a
svaki vrh koji bi osvojila bio je mali trijumf nad bolom koji je nosila u sebi. A onda, jednog dana na povratku
sa posla dočeka je veliko iznenađenje. Vrata od stana su bila otključana. Odmah joj je kroz glavu prođe da
je to mogao biti samo Danis jer je on bio jedini koji je uz nju imao ključ, iz njihovih sretnih dana
kada bi iz svog stana u kojem je živio sa dvoje odrasle djece dolazio u njihovo ljubavno gnijezdo.
Enin puls ubrza. Srce joj zakuca snažno. Otvori vrata s oprezom, a zatim se njene oči susretoše sa pogledom
koji je poznavała tako dobro. Danis je stajao na pragu dnevne sobe.
-Izvini ako sam te uplašio. Morao sam doći.
Ena nije znala kako da reaguje. Bila je potpuno zatečena. U glavi joj se pomiješa ljutnja zbog boli koju joj je
pričnio sa radošću što ga vidi bez obzira na sve.
-Molim te, Ena, saslušaj me, -priđe joj je bliže.- Znam da sam te povrijedio mila. Oprosti mi molim te. Mogu
sve objasniti.
Ena ga je nijemo gledala.
-I to što nisi imao hrabrosti da mi kažeš u lice, nego da me ostaviš idiotskom porukom?
Danis duboko udahnu. Gledao ju je pokajnički.
-Ena, postoji nešto što ti ne znaš.
Nisam imao hrabrosti da te pogledam u oči i kažem ti nešto strašno. Prevario sam te ,- napokon reče,-ali desilo
se samo jednom. I ona mi nije značila ništa kunem se.
Ena je osjetila kako tlo ispod nje postade nesigurno. Nakon sve boli koju je preživljavala proteklih mjeseci,
ovo je bila kap koja je prelila čašu. Osjeti strahovitu potrebu da vrišti što od bola.
-Kako si mogao Danise?- u glasu joj se osjećao plač.
-Molim te, saslušaj me do kraja, - rekao je Danis dok je gledao u njene oči s mješavinom tuge i očaja. - Ne znam
ni sam kako se to dogodilo. Sjećaš se onog seminara od prije sedam mjeseci u Skoplju? Tu sam je sreo.
Bila je to samo jedna noć. Popio sam malo više i...
-Prestani,- Ena nije mogla da ga sluša.
-Molim te Ena, - naglo joj je prišao i uhvatio je za ruke, - Počela je da me grize savijest. Mjesecima sam se
osjećao užasno. Nisam sebi mogao oprostiti. Svaki put kad bih ti se približio, osjećao sam da te ne zaslužujem.
Mislio sam da ti priznam sve, ali sam se bojao da mi ne bi oprostila. Ti si počela sa optužbama da te ne volim.
Nisam znao kako da ti objasnim da te volim nakon što sam učinio to. Mislio sam da je najbolje da odem. I
onda sam poslao onu poruku. Bio sam kukavica, znam. I grozno sam se ponio.
Ena se oslobodila Danisovih ruku. Gledala je nijemo u njega. Duboko u sebi, željela je da mu oprosti, ali bol
koju je osjećala je bila jaka.
-Zašto sada dolaziš? - upita ga sa očajem u glasu.
-Shvatio sam da ne mogu živjeti bez tebe, Ena. Ti si mi sve. Daj mi još jednu priliku, molim te.
Ena je duboko udahnula, pokušavajući shvatiti svoja osjećanja. Bila je ljuta, povrijeđena, ali istovremeno još
uvijek ga je mnogo voljela. Znala je da i on nju voli. Osjećala je to. Znala je da će mu oprostiti.
-Pa dobro, je l bar ljepša od mene?,-poče da ga zadirkuje.
-To je moja Ena,- znao je da postoji šansa za opraštaj.
Ena se okrenu i krenu u pravcu kuhinje.
-Turska ili nes?- čulo se.
Sad je bio siguran u to.
RiadaT.
bilo prigušeno svjetlo, a po zidovima su se ocrtavale plavkaste sjene koje su dolazile sa ekrana televizije
koja je bila potpuno utišana.Tišinu je prekinuo zvuk mobitela koji ju je obavještavao o prispjeloj poruci.
Ruke joj zadrhtaše dok je uzimala mobitel. Ekran osvijetli njeno lice dok je čitala riječi koje su se poput
noža zabijale u njeno srce.
"Ne čekaj me, neću doći, ni večeras, ni ikad više. Imam svoje razloge.."
-osjeti kako je zapekoše oči od suza dok je prelazila preko ekrana svog mobitela.
Suze pođoše da joj klize niz lice, a riječi su odzvanjale u njenom umu. Spusti mobitel na stol, potom sjede
na kauč uzevši malo plišano jastuče koje je primakla svojim grudima i grčevito ga pođe stezati. Slutila je
ona već neko vrijeme da se nešto dešava sa Danisom. Počeo je da se povlači u sebe, što njoj nije moglo
da promakne, ali nije htio da joj kaže šta mu je. Razgovarali su sve manje. Postajao je odjednom mnogo
ozbiljniji. Nekad ranije, oboje su voljeli da se šale, a sad odjednom mu više nije bilo do šala. Njihov intimni
život više nije bio kao prije. Sve češće je izbjegavao seks.
Trudila se da mu se maksimalno prilagodi, da bude strpljiva, da mu bude podrška (iako nije znala u čemu
tačno jer on nije htio da sa njom to podijeli)
No, kako nije bilo nekog "napretka" ona je sve češće postajala razdražljiva optužujući ga da je više ne voli.
On bi u tim trenucima samo napuštao prostoriju, što je nju ljutilo još više. Samo ponekad izgledalo je sve
kao prije.
A onda joj pred očima bljesnu jedno jutro od prije nekoliko godina. U to vrijeme ona i Danis živjeli su
zajedno u malom stanu u samom centru grada. Stan je bio iznajmljen, a na njeno inzistiranje troškove
iznajmljivanja su djelili na pola. On je imao svoj ahitektonski studio, a ona je bila zaposlena u jednom vrtiću
uživajući u svom poslu sa klincima.
-Dobro jutro najdraža, - Danis je nježno svojim usnama dotakao njene, dok je izlazio iz kupatila.
Osjetila je miris njegove kolonjske vode sa tek obrijanog lica, nježno spustila svoj dlan na njegov obraz, a
onda se zaputila prema kuhinji iz koje je uskoro dopirao miris svježe kafe. Uskoro joj se pridružio i Danis.
-Ljubavi, kako si spavala?- upitao je s osmijehom dok je sipao kafu u šoljice.
-Kao beba,- Ena se nasmiješila.
-Znaš, mnogo bih volio da imamo dijete,- gledao ju je nježno,- i da bude pametnica kao i mama mu.
-Dobro, dobro laskavče moj, znamo oboje da će biti pametnica ako bude na tatu, - Ena ga je gledala
sa blistavim osmijehom u očima.
Više od svega i ona je kao i on željela dijete sa njim. Doduše, ponekad ju je mučilo pitanje kako bi
njegova djeca koja su bila već skoro odrasli ljudi prihvatili to. Na njegovu bivšu ženu nije mislila iako je
bila sigurna da bi se podsmjehivala svemu i pri tom upirala prst u njega ponavljajući- Zar u njegovim
godinama?
Da bar imam njegovo dijete,- Eni je prolazilo kroz glavu.
Želja za djetetom ostala je samo nedosanjan san. Da li zato što je Danis bio već u zrelijim godinama i
prilično stariji od nje ili je bilo do nje, tek nisu tražili krivca.
Ena ponovo uze mobitel i još jednom pročita poruku. Bol je bila ista. Znala je da nikad neće prestati.
Pomisli da napiše neki odgovor, ali nije znala šta reći. Osjećala se strašno izgubljeno. Ranjeno. Opet suze
krenuše niz njeno lice. Nakon nekog vremena, duboko udahnu, brišući suze s lica i uze mobitel.
"Zar ne misliš da nakon svega što smo imali, nisam zaslužila bar da mi u lice kažeš da odlaziš?- napisa
i posla poruku. Odgovor nije stigao.
-Šta ti je sa očima?- narednog jutra Enu je pitala kolegica Dunja na poslu gledajući u njene podočnjake.
-Danis me je ostavio ,- reče, a oči joj se ponovo ispuniše suzama.
-Ali zašto?- On te je toliko volio.
-Ne znam tačno ni ja. U posljednje vrijeme bio se mnogo promijenio. Kao da je drugi čovjek postao.
-Da nisi nešto napravila ti?,-Dunja ju pogleda ispitivački.
-Kunem se da nisam.
-Ne brini, prije ili kasnije, vratiće se on,- Dunja je zagrli.
-Dunja, poslao mi je strašnu poruku. Čak nije imao hrabrosti da mi saopšti u lice razlog zbog čega me
napušta.
A onda su se počeli nizati dani. A za njima i mjeseci. Nekoliko puta Ena je, uprkos svemu, dolazila u
iskušenje da mu se javi. Da mu samo čuje glas. Ipak, nešto ju je kočilo u tome- posljednja doza
samopoštovanja koju je uspjela sačuvati uprkos slomljenom srcu. Predavala se u potpunosti poslu.
Vesele dječije glavice bile su melem za njenu dušu. Na Dunjin nagovor pridružila se jednom planinarskom
društvu. Prijali su joj pohodi prirodu i njene vrleti. Čist zrak, dugo hodanje, pa onda boravak u planinarskim
domovima sa novim prijateljima činili su da se počela oporavljati. Planinarenje joj je donosilo smirenje, a
svaki vrh koji bi osvojila bio je mali trijumf nad bolom koji je nosila u sebi. A onda, jednog dana na povratku
sa posla dočeka je veliko iznenađenje. Vrata od stana su bila otključana. Odmah joj je kroz glavu prođe da
je to mogao biti samo Danis jer je on bio jedini koji je uz nju imao ključ, iz njihovih sretnih dana
kada bi iz svog stana u kojem je živio sa dvoje odrasle djece dolazio u njihovo ljubavno gnijezdo.
Enin puls ubrza. Srce joj zakuca snažno. Otvori vrata s oprezom, a zatim se njene oči susretoše sa pogledom
koji je poznavała tako dobro. Danis je stajao na pragu dnevne sobe.
-Izvini ako sam te uplašio. Morao sam doći.
Ena nije znala kako da reaguje. Bila je potpuno zatečena. U glavi joj se pomiješa ljutnja zbog boli koju joj je
pričnio sa radošću što ga vidi bez obzira na sve.
-Molim te, Ena, saslušaj me, -priđe joj je bliže.- Znam da sam te povrijedio mila. Oprosti mi molim te. Mogu
sve objasniti.
Ena ga je nijemo gledala.
-I to što nisi imao hrabrosti da mi kažeš u lice, nego da me ostaviš idiotskom porukom?
Danis duboko udahnu. Gledao ju je pokajnički.
-Ena, postoji nešto što ti ne znaš.
Nisam imao hrabrosti da te pogledam u oči i kažem ti nešto strašno. Prevario sam te ,- napokon reče,-ali desilo
se samo jednom. I ona mi nije značila ništa kunem se.
Ena je osjetila kako tlo ispod nje postade nesigurno. Nakon sve boli koju je preživljavala proteklih mjeseci,
ovo je bila kap koja je prelila čašu. Osjeti strahovitu potrebu da vrišti što od bola.
-Kako si mogao Danise?- u glasu joj se osjećao plač.
-Molim te, saslušaj me do kraja, - rekao je Danis dok je gledao u njene oči s mješavinom tuge i očaja. - Ne znam
ni sam kako se to dogodilo. Sjećaš se onog seminara od prije sedam mjeseci u Skoplju? Tu sam je sreo.
Bila je to samo jedna noć. Popio sam malo više i...
-Prestani,- Ena nije mogla da ga sluša.
-Molim te Ena, - naglo joj je prišao i uhvatio je za ruke, - Počela je da me grize savijest. Mjesecima sam se
osjećao užasno. Nisam sebi mogao oprostiti. Svaki put kad bih ti se približio, osjećao sam da te ne zaslužujem.
Mislio sam da ti priznam sve, ali sam se bojao da mi ne bi oprostila. Ti si počela sa optužbama da te ne volim.
Nisam znao kako da ti objasnim da te volim nakon što sam učinio to. Mislio sam da je najbolje da odem. I
onda sam poslao onu poruku. Bio sam kukavica, znam. I grozno sam se ponio.
Ena se oslobodila Danisovih ruku. Gledala je nijemo u njega. Duboko u sebi, željela je da mu oprosti, ali bol
koju je osjećala je bila jaka.
-Zašto sada dolaziš? - upita ga sa očajem u glasu.
-Shvatio sam da ne mogu živjeti bez tebe, Ena. Ti si mi sve. Daj mi još jednu priliku, molim te.
Ena je duboko udahnula, pokušavajući shvatiti svoja osjećanja. Bila je ljuta, povrijeđena, ali istovremeno još
uvijek ga je mnogo voljela. Znala je da i on nju voli. Osjećala je to. Znala je da će mu oprostiti.
-Pa dobro, je l bar ljepša od mene?,-poče da ga zadirkuje.
-To je moja Ena,- znao je da postoji šansa za opraštaj.
Ena se okrenu i krenu u pravcu kuhinje.
-Turska ili nes?- čulo se.
Sad je bio siguran u to.
RiadaT.
Poslednja izmena:
