Lijeno skidam pokrivač sa glave.Imam tu naviku da se nekako uvijek probudim sa njim na glavi.Možda je to nešto podsvjesno.E, sad da trazim Junga il Frojda,nešto mi se ne da,al ubijeđena sam da to ima neke veze sa podsviješću.
Druga strana kreveta je prazna...al još odiše toplotom....zguzvan caršaf....na jastuku blago udubljenje....
Šunjam se prema dnevnoj i molim boga da ugledam kafu na stolu....I doista....moj ranoranilac već pije drugu...na srecu....dzezva je velika....biće i za mene..On je vec raspoložen za zezanje,šalu...a ja pašče neviđeno u prvim minutama nakon buđenja....palim cigar i posežem za kafom....kurtoazno mu se smjeskam i klimam glavom....ebg....nije mi on kriv što sam pašče.
Iako je subota,moja polovina uzurbano se sprema za rintanje.
-Gdje su mi čarape?
Čudno...već deset godina čarape stoje u istoj ladici,al on nikako da zapamti.Niko nije savršen,opravdavam ga u sebi.
Hajd,nađem mu čarape.Na svu sreću još uvijek se sjećao gdje mu stoje pantalone i košulja.
A onda,na brzinu dogovor oko ručka.Jupi...ne moram da se glupiram u kuhinji.On će jesti na poslu,a ja sa djetetom idem na vikendicu kod njegove sestre...nije još prvi maj....al ko kaže da se roštilj ne može raspaliti i 30.aprila...ionako meteorolozi najavljuju kišu za prvi maj.
Brzi poljubac,jedno ćao...i ja sam opet udobno zavaljena u fotelji.Kafa je vec pomalo hladna...al nema veze....ja je ionako volim hladnu.
Al,moj uzitak ne potraja dugo....
-Mamaaaaaaaaa......hoću kakao!
To plod naše ljubavi viče iz dječije sobe.Ebg,ništa od moje kafe.Sve nešto kontam da bi bilo krajnje vrijeme da ga naučim da sam sebi priprema kakao,pa nije više beba.Ima osam godina.Koje sam ja pašče,smješkam se u sebi,dok iz frizidera uzimam mlijeko,palim ringlu i vadim kakao iz police...
A onda telefon.
-Ok,moze u 10 i 30...dobro....ne moraš tačno pred zgradu....naći ćemo se na Principovom mostu....vazi...
To je muževa sestra....uvijek ima problema sa parkiranjem,pogotovo u mojoj ulici.Čudno,vozi već pet godina,al joj je uvijek problem parkirati se u ulici u kojoj ja živim,u kojoj su,uzgred rečeno,trotoari i sva moguća mjesta za parkiranje uvijek zauzeta. Opet mi kroz glavu prođe da sam pašče....zaboga do Principovog imam samo nekih pet minuta.
Tako je jutro počelo.
Al, zato je drugi dio dana bio savršen.Ali o tome,neki drugi put.Znate zašto.Zato što sam lijeno pašče.
p.s.izvinjavam se svim psima....ovo ja samo figurativno.
Druga strana kreveta je prazna...al još odiše toplotom....zguzvan caršaf....na jastuku blago udubljenje....
Šunjam se prema dnevnoj i molim boga da ugledam kafu na stolu....I doista....moj ranoranilac već pije drugu...na srecu....dzezva je velika....biće i za mene..On je vec raspoložen za zezanje,šalu...a ja pašče neviđeno u prvim minutama nakon buđenja....palim cigar i posežem za kafom....kurtoazno mu se smjeskam i klimam glavom....ebg....nije mi on kriv što sam pašče.
Iako je subota,moja polovina uzurbano se sprema za rintanje.
-Gdje su mi čarape?
Čudno...već deset godina čarape stoje u istoj ladici,al on nikako da zapamti.Niko nije savršen,opravdavam ga u sebi.
Hajd,nađem mu čarape.Na svu sreću još uvijek se sjećao gdje mu stoje pantalone i košulja.
A onda,na brzinu dogovor oko ručka.Jupi...ne moram da se glupiram u kuhinji.On će jesti na poslu,a ja sa djetetom idem na vikendicu kod njegove sestre...nije još prvi maj....al ko kaže da se roštilj ne može raspaliti i 30.aprila...ionako meteorolozi najavljuju kišu za prvi maj.
Brzi poljubac,jedno ćao...i ja sam opet udobno zavaljena u fotelji.Kafa je vec pomalo hladna...al nema veze....ja je ionako volim hladnu.
Al,moj uzitak ne potraja dugo....
-Mamaaaaaaaaa......hoću kakao!
To plod naše ljubavi viče iz dječije sobe.Ebg,ništa od moje kafe.Sve nešto kontam da bi bilo krajnje vrijeme da ga naučim da sam sebi priprema kakao,pa nije više beba.
Ima osam godina.Koje sam ja pašče,smješkam se u sebi,dok iz frizidera uzimam mlijeko,palim ringlu i vadim kakao iz police...A onda telefon.
-Ok,moze u 10 i 30...dobro....ne moraš tačno pred zgradu....naći ćemo se na Principovom mostu....vazi...
To je muževa sestra....uvijek ima problema sa parkiranjem,pogotovo u mojoj ulici.Čudno,vozi već pet godina,al joj je uvijek problem parkirati se u ulici u kojoj ja živim,u kojoj su,uzgred rečeno,trotoari i sva moguća mjesta za parkiranje uvijek zauzeta.
Opet mi kroz glavu prođe da sam pašče....zaboga do Principovog imam samo nekih pet minuta.Tako je jutro počelo.
Al, zato je drugi dio dana bio savršen.Ali o tome,neki drugi put.Znate zašto.Zato što sam lijeno pašče.
p.s.izvinjavam se svim psima....ovo ja samo figurativno.
