- Poruka
- 70.746
Koliko nekada vredi ljudski život...
Verovatno i dan danas postoje zanimanja koje imaju veoma štetne posledice na zdravlje.
Stvarne devojčice sa šibicama
Zaposliti se u viktorijanskom Londonu – a uz to biti žena – značilo je napornu i ponižavajuću svakodnevicu. O mnogim od nezavidnih zanimanja namijenjenim pripadnicama “nježnijeg” spola već smo pisali, a sada ćemo spomenuti i slabo poznatu priču o stvarnim “djevojčicama sa šibicama” – skrivenim žrtvama industrijske revolucije.
U onodobnim tvornicama, šibice su se pravile ručno, umakanjem štapića u otopinu fosfora. Taj dosadan, iscrpljujući i bijedno plaćen posao bio je rezerviran za uboge djevojke, mahom irske imigrantice. Grbeći leđa, obavljale su ga po četrnaest sati dnevno, nerijetko bez pauze za toalet ili obrok. Bivale su kažnjene paprenim globama ako bi samo minutu zakasnile na posao, ispustile šibicu ili, nedajbože, prozborile riječ s kolegicama. Nažalost, bio je to tek vrh sante leda.
Zbiljski užas njihova posla krio se u bijelom fosforu, iznimno toksičnom spoju. Osim što je, u slučaju neopreza, mogao izazvati teške opekline, kronično izlaganje njegovim isparinama dovodilo je do osteonekroze čeljusti. Da, to je izgledalo gadno kao što i zvuči: bolest, laički zvanu “fosforna vilica”, karakteriziralo je progresivno povlačenje desni te truljenje čeljusne kosti i zuba. One sretnije, ostatak života su provele sa strahovito deformiranim licima. Poseban “bonus”? Svijetlile su u mraku! Manje sretne su zadobile teška oštećenja mozga, koja su ih – nakon dugačke agonije – prerano pospremila u grob. One koje su se drznule upozoriti poslodavce na svoje zdravstvene tegobe momentalno bi “odletjele” s posla i bivale zamijenjene novim siroticama, koje nisu postavljale suvišna pitanja.
Do promjene je došlo nakon što je Annie Besant, novinarka socijalističke provenijencije, objavila članak naslovljen “Bijelo ropstvo u Londonu”. U njemu, nakon razgovora s desecima radnica, u detalje je opisala neljudske uvjete rada u “Bryant and Mayu”, najvećoj tvornici šibica u gradu. To je, dakako, razbjesnilo tvorničare. Pokušali su natjerati djelatnice da potpišu izjavu u kojoj stoji da su zadovoljne uvjetima u kojima rade no, ovaj put, odbile su poslušnost.
Godine 1888. stupile su u štrajk – na ulicama ih se okupilo tisuću i pol, a njihova bijesna lica i transparenti tvorničare su natjerali na kapitulaciju. Radno vrijeme znatno im je skraćeno, plaće povećane, a dobile su pravo i na korištenje pauze. Nažalost, zravstveni aspekt njihova posla je ponovnp zanemaren. Bijelo fosfor nastavio se koristiti u proizvodnji šibica sve do 1906. godine, kad je zakonom zabranjen.
Verovatno i dan danas postoje zanimanja koje imaju veoma štetne posledice na zdravlje.
Stvarne devojčice sa šibicama
Zaposliti se u viktorijanskom Londonu – a uz to biti žena – značilo je napornu i ponižavajuću svakodnevicu. O mnogim od nezavidnih zanimanja namijenjenim pripadnicama “nježnijeg” spola već smo pisali, a sada ćemo spomenuti i slabo poznatu priču o stvarnim “djevojčicama sa šibicama” – skrivenim žrtvama industrijske revolucije.
U onodobnim tvornicama, šibice su se pravile ručno, umakanjem štapića u otopinu fosfora. Taj dosadan, iscrpljujući i bijedno plaćen posao bio je rezerviran za uboge djevojke, mahom irske imigrantice. Grbeći leđa, obavljale su ga po četrnaest sati dnevno, nerijetko bez pauze za toalet ili obrok. Bivale su kažnjene paprenim globama ako bi samo minutu zakasnile na posao, ispustile šibicu ili, nedajbože, prozborile riječ s kolegicama. Nažalost, bio je to tek vrh sante leda.
Zbiljski užas njihova posla krio se u bijelom fosforu, iznimno toksičnom spoju. Osim što je, u slučaju neopreza, mogao izazvati teške opekline, kronično izlaganje njegovim isparinama dovodilo je do osteonekroze čeljusti. Da, to je izgledalo gadno kao što i zvuči: bolest, laički zvanu “fosforna vilica”, karakteriziralo je progresivno povlačenje desni te truljenje čeljusne kosti i zuba. One sretnije, ostatak života su provele sa strahovito deformiranim licima. Poseban “bonus”? Svijetlile su u mraku! Manje sretne su zadobile teška oštećenja mozga, koja su ih – nakon dugačke agonije – prerano pospremila u grob. One koje su se drznule upozoriti poslodavce na svoje zdravstvene tegobe momentalno bi “odletjele” s posla i bivale zamijenjene novim siroticama, koje nisu postavljale suvišna pitanja.
Do promjene je došlo nakon što je Annie Besant, novinarka socijalističke provenijencije, objavila članak naslovljen “Bijelo ropstvo u Londonu”. U njemu, nakon razgovora s desecima radnica, u detalje je opisala neljudske uvjete rada u “Bryant and Mayu”, najvećoj tvornici šibica u gradu. To je, dakako, razbjesnilo tvorničare. Pokušali su natjerati djelatnice da potpišu izjavu u kojoj stoji da su zadovoljne uvjetima u kojima rade no, ovaj put, odbile su poslušnost.
Godine 1888. stupile su u štrajk – na ulicama ih se okupilo tisuću i pol, a njihova bijesna lica i transparenti tvorničare su natjerali na kapitulaciju. Radno vrijeme znatno im je skraćeno, plaće povećane, a dobile su pravo i na korištenje pauze. Nažalost, zravstveni aspekt njihova posla je ponovnp zanemaren. Bijelo fosfor nastavio se koristiti u proizvodnji šibica sve do 1906. godine, kad je zakonom zabranjen.
