Ministar poljoprivrede, trgovine i šumarstva Dušan Petrović je doneo s početka 2012 godine, Pravilnik o uslovima koje moraju da ispunjavaju prihvatilišta i azili za životinje i tim pravilnikom se do najsitnijih detalja navode uslovi za zaštitu dobrobiti životinja na 17 strana.
Ide se do takvih sitnica, kakvo osvetljenje treba da bude u prostoriji za prihvat, od kog materijala treba da budu hranilice, kakva ventilacija i boxovi za smeštaj treba da budu prema dužini tela životinje, način prevoza od mesta gde je nađena napuštena životinja do prihvatilišta. Prikupljanje napuštenih i izgubljenih životinja vrši se sa posebnom pažnjom, tako da se prouzrokuje najmanji stepen bola, patnje, straha i stresa za životinju.
Sve u sitan konac lepo objašnjeno u pravilniku iza koga stoji Ministarstvo, kao specijalizovana organizacija za vođenje poslova državne uprave.
Lepo piše da je zoohigijenska služba dužna da ukloni svaku životinju koja je bez staranja sa ulice i da je smesti u prihvatilište i da brine o njoj do sledećeg udomljavanja ili do lišavanja života a sve u skladu sa Zakonom o dobrobiti životinja
Dakle, prema životinjama se po Pravilniku iz 2012.god. postupa sa punom pažnjom, obezbeđuje im se pun konfor kao u hotelu visoke B kategorije, hrana i uslovi dostojni jednog živog stvora. Tako kaže teorija.
Šta kaže praksa?
Na ulicama imamo gladne pse lutalice koje su usamljeni penzosi nekada hranili da bi im se bar neko obradovao u životu, a kakva su vremena došla ti penzosi ne mogu od svoje mesečne apanaže ni sebe više da hrane pa su te iste pse prepustili slučaju i sporadičnom hranjenju otpadaka sa ulice. KAKVA TUGA!
Ako si dovoljno human, pri tom imaš para i rešiš da otvoriš prihvatilište za životinje, (a ne trafiku sa pljeskavicama ili picom na parče) gradska vlast koja je dužna da brine o hrani, vakcinama, sterilizaciji i da pruža logističku podršku će te ostaviti na cedilu i oterati te u neviđeni minus. Završićeš tako što će ti panduri dežurati pred azilom da ne bi slučajno učinio tim psima nešto loše. KAKAV APSURD!
U Beogradu je svakodnevno sve više lutalica jer pojedini gradovi iz unutrašnjosti problem lutalica reše tako što čopore prevezu i ostave na perifernim delovima grada gde se vremenom povećava broj odraslih pasa i zato čopora ima u Rakovici, kod Kvantaške pijace, na Bežaniji, Surčinu.. KAKAV PARADOKS
Ti psi su gladni, nevakcinisani, organizovani instiktivno u skup i opasni po ljude jer se često dešavaju napadi čopora na nekog usamljenog prolaznika, koji, ako ima nesreću da zadobije povrede od ujeda, mora ujed da dokazauje veštačenjem i mora okapavati po institucijama koje će ga seliti iz jedne u drugu dok ne siđe s uma. KAKAV SISTEMSKI BEZOBRAZLUK!
Imate društva za zaštitu prava životinja koja su najglasnija kada treba namaknuti pare, kada treba osuditi nekog ko je povredio životinju, vršiti propoved o jadnim bićima koje povređuje čovek ili izneti neke statističke podatke, a u praktičnom smislu, organizaciji i zbrinjavanju potpuno su neefikasna. KAKVA HIPOKRIZIJA!
Obični ljudi su u vakum prostoru između Pravilnika, Zakona, Zakonskih regulativa I surove realnosti života u jednoj tako sumanuto neuređenoj zemlji kao što je Srbija.