http://1.***************/-JPIbdB9P8LQ/ToTS7H_zQNI/AAAAAAAAB5s/vuxoyTHZ3kA/s640/laurie-lipton-art-illustration-10.jpg
Tri mrtve krmače ležale su na dvorištu utonulom u blato. Papci, osmuđeni i grubo manikirani, potupo zgrčeni, pokazivali su put neba, jedva.
Padala je kišnježica, bodljike ranog mraza zabadale su se u obraze: bilo je prohladno, kao uoči...
Vojnici su zauzeli kuću Timura Gvozdenova, najbogatijeg gazde u selu; tamo su smestili svoj štab. Timura, njegovu familiju, kao i sve ostale seljane, bez razlike, okupili su kod mlina. Potok je, unatoč kiši, bio gotovo presušio, a mlinski se točak bečio svojim drvenim lopaticama, na spojevima je vrištala rđa, stablasto škripala – premda se točak uopšte nije okretao – dok je zamašnjak stršao i pokazivao put neba, jedva, jedva.
Pukovnik Tvrdan sedeo je za kuhinjskim stolom, na čelu, gde je inače sedeo gazda Timur. Pio je rakiju od maslačka, nazdravljao svakih pet minuta, sam sebi. Ostao je sam. Sve oficire i vojnike poslao je do mlina, da obave što imaju. On sam nikada nije nazočio scenama, kako su ih nazivali.
Dok je slušao rafale i zaumno urlikanje, tamo u daljini, učestao je s nazdravljanjem. Uskoro je i rakije nestalo. Bila je to meka maslačkovača; odlučio je preći na nešto žešće. No, podsvesno je znao da za njega više nema dovoljno žestokog pića. Zato se poklopio kapom po očima i pokušao zaspati u tvrdoj drvenoj stolici rešetkastog naslona.
Probudio ga je – ili nije, jer pukovnik Tvrdan možda nije ni zaspao, i ne seća se kad je zadnji put zaspao, baš svesno zaspao – poručnik Galjan. Dole, sa stratišta, još uvek se čula vojnička graja prošarana povremenim reskim štektajima starih zarđalih mauzera. Ili su to bili parabelumi? Nikada se, zapravo i nije oduševljavao oružjem, pukovnik Tvrdan, ali...
Galjan je, dakle, odškrinuo vrata, ugledao pukovnika i bez straha u glasu rekao:
„Pukovniče, imamo tu nekoga.“
Uveo je ženu umotanu u raznobojne rite, marame i krpe; u naručju je stiskala debeo vuneni zavežljaj – beba, bez sumnje, Za njom je ušao muškarac u kupaćim gaćama, dlakav poput majmuna.
„Što ovo znači Galjane?“, pitao je pukovnik Tvrdan, „Zašto ovi nisu s ostalima?“
„Za njih nije bilo mesta na stratištu.“
„...?“
„Rekli smo muškarcima da severno od mlina iskopaju grobnicu. Onda smo ih sve skupa postrojili između grobnice i potoka, ali smo ostavili premalo prostora“, poručnik Galjan izvadio je svoj blokčić pa stao skicirati stratište.
„Ma što mi tu crtkaraš!“, rekao je pukovnik Tvrdan, „Reci šta imaš ili se goni…zauvek!“
„Uglavnom, nagurali smo ljude između potoka i rake, ali bili su toliko natisnuti da za ove jednostavno nije bilo mesta! Ni igla više ne bi stala, časna reč pukovniče!“
„Jao, jao, kakvi kreteni! Jeste li barem pogubili sve ostale?“
„Jesmo! Evo, već ih ukrcavaju na autobuse za Dugu Poljanu.“
“Šta!!“
„Žao mi je pukovniče, trebali ste biti tamo. Stigao je kurir DKS-a i pokazao najnoviju naredbu; da ih lažno streljamo, tek toliko da se preplaše, a da će oni poslati autobuse. Potrebniji su kao radna snaga, nego kao leševi, kažu.“
„Kaže, ko?“
“Ne znam više, svašta se priča!“
„Jao, ta dvostruka linija zapovedanja ubija me u pojam! Tek što čovek pomisli da je nešto obavio, kad mu ga smeste do balčaka!“
„Pukovniče, a što ćemo s ovima?“
„Zašto nisi i njih ubacio u taj jebeni autobus?
„Kako ću kad nisu streljani? Ne bi bilo regularno...“
„Niko nije streljan, idiote!“
„Ma znam ja to, ali okolo je sve puno DKS-ovaca, i dok je tako, ne bih se ja na nikakve izvanredne poteze usudio.“
Za to vreme mala se obitelj sitnim neprimetnim koracima približavala peći. Otac, u kupaćim gaćama, drhtao je od zime. Beba je zakmečala.
„Što ćemo sad s vama?“, pitao je pukovnik Tvrdan, više sebe negoli malu obitelj.
„Trebala bih nahraniti dete“, rekla je majka i naočigled stala vaditi dojku svežeg mleka.
Pukovnik Tvrdan, posramljen, skrenuo je pogled u stranu, dok je poručnik Galjan zainteresovano gledao. Majka je bez pitanja sela u jednu od stolica, pokraj same peći. Odjednom, javio se otac:
„A ja baš krenuo na kupanje. Ima jedno mesto niže mlina gdje je voda dublja. Jest hladno, ali samo ću se smočiti – i odmah van. Ne brinite, neću se prehladiti.”
Ma kog je briga za tvoju prehladu, pomisli pukovnik, ali ne reče ništa. Ta mala obitelj počela se odjednom ponašati jako slobodno, a on nije imao snage da im kaže niti jednu jedinu reč. Poručnik Galjan pogledom je od pukovnika tražio dopuštenje da zavede te “lude seljane“, kako je imao običaj govoriti, “u red“.
Ali pukovnik ne dade znaka. Obgrli poručnika oko ramena. Predloži mu:
„Da mi još malo ispitamo tu situaciju s rakijom: ova maslačkovača nekako mi se čini preslaba. Ako ne nađemo ništa jače, makar onu od različka, ja ne znam...”
Tri mrtve krmače ležale su na dvorištu utonulom u blato. Papci, osmuđeni i grubo manikirani, potupo zgrčeni, pokazivali su put neba, jedva.
Padala je kišnježica, bodljike ranog mraza zabadale su se u obraze: bilo je prohladno, kao uoči...
Vojnici su zauzeli kuću Timura Gvozdenova, najbogatijeg gazde u selu; tamo su smestili svoj štab. Timura, njegovu familiju, kao i sve ostale seljane, bez razlike, okupili su kod mlina. Potok je, unatoč kiši, bio gotovo presušio, a mlinski se točak bečio svojim drvenim lopaticama, na spojevima je vrištala rđa, stablasto škripala – premda se točak uopšte nije okretao – dok je zamašnjak stršao i pokazivao put neba, jedva, jedva.
Pukovnik Tvrdan sedeo je za kuhinjskim stolom, na čelu, gde je inače sedeo gazda Timur. Pio je rakiju od maslačka, nazdravljao svakih pet minuta, sam sebi. Ostao je sam. Sve oficire i vojnike poslao je do mlina, da obave što imaju. On sam nikada nije nazočio scenama, kako su ih nazivali.
Dok je slušao rafale i zaumno urlikanje, tamo u daljini, učestao je s nazdravljanjem. Uskoro je i rakije nestalo. Bila je to meka maslačkovača; odlučio je preći na nešto žešće. No, podsvesno je znao da za njega više nema dovoljno žestokog pića. Zato se poklopio kapom po očima i pokušao zaspati u tvrdoj drvenoj stolici rešetkastog naslona.
Probudio ga je – ili nije, jer pukovnik Tvrdan možda nije ni zaspao, i ne seća se kad je zadnji put zaspao, baš svesno zaspao – poručnik Galjan. Dole, sa stratišta, još uvek se čula vojnička graja prošarana povremenim reskim štektajima starih zarđalih mauzera. Ili su to bili parabelumi? Nikada se, zapravo i nije oduševljavao oružjem, pukovnik Tvrdan, ali...
Galjan je, dakle, odškrinuo vrata, ugledao pukovnika i bez straha u glasu rekao:
„Pukovniče, imamo tu nekoga.“
Uveo je ženu umotanu u raznobojne rite, marame i krpe; u naručju je stiskala debeo vuneni zavežljaj – beba, bez sumnje, Za njom je ušao muškarac u kupaćim gaćama, dlakav poput majmuna.
„Što ovo znači Galjane?“, pitao je pukovnik Tvrdan, „Zašto ovi nisu s ostalima?“
„Za njih nije bilo mesta na stratištu.“
„...?“
„Rekli smo muškarcima da severno od mlina iskopaju grobnicu. Onda smo ih sve skupa postrojili između grobnice i potoka, ali smo ostavili premalo prostora“, poručnik Galjan izvadio je svoj blokčić pa stao skicirati stratište.
„Ma što mi tu crtkaraš!“, rekao je pukovnik Tvrdan, „Reci šta imaš ili se goni…zauvek!“
„Uglavnom, nagurali smo ljude između potoka i rake, ali bili su toliko natisnuti da za ove jednostavno nije bilo mesta! Ni igla više ne bi stala, časna reč pukovniče!“
„Jao, jao, kakvi kreteni! Jeste li barem pogubili sve ostale?“
„Jesmo! Evo, već ih ukrcavaju na autobuse za Dugu Poljanu.“
“Šta!!“
„Žao mi je pukovniče, trebali ste biti tamo. Stigao je kurir DKS-a i pokazao najnoviju naredbu; da ih lažno streljamo, tek toliko da se preplaše, a da će oni poslati autobuse. Potrebniji su kao radna snaga, nego kao leševi, kažu.“
„Kaže, ko?“
“Ne znam više, svašta se priča!“
„Jao, ta dvostruka linija zapovedanja ubija me u pojam! Tek što čovek pomisli da je nešto obavio, kad mu ga smeste do balčaka!“
„Pukovniče, a što ćemo s ovima?“
„Zašto nisi i njih ubacio u taj jebeni autobus?
„Kako ću kad nisu streljani? Ne bi bilo regularno...“
„Niko nije streljan, idiote!“
„Ma znam ja to, ali okolo je sve puno DKS-ovaca, i dok je tako, ne bih se ja na nikakve izvanredne poteze usudio.“
Za to vreme mala se obitelj sitnim neprimetnim koracima približavala peći. Otac, u kupaćim gaćama, drhtao je od zime. Beba je zakmečala.
„Što ćemo sad s vama?“, pitao je pukovnik Tvrdan, više sebe negoli malu obitelj.
„Trebala bih nahraniti dete“, rekla je majka i naočigled stala vaditi dojku svežeg mleka.
Pukovnik Tvrdan, posramljen, skrenuo je pogled u stranu, dok je poručnik Galjan zainteresovano gledao. Majka je bez pitanja sela u jednu od stolica, pokraj same peći. Odjednom, javio se otac:
„A ja baš krenuo na kupanje. Ima jedno mesto niže mlina gdje je voda dublja. Jest hladno, ali samo ću se smočiti – i odmah van. Ne brinite, neću se prehladiti.”
Ma kog je briga za tvoju prehladu, pomisli pukovnik, ali ne reče ništa. Ta mala obitelj počela se odjednom ponašati jako slobodno, a on nije imao snage da im kaže niti jednu jedinu reč. Poručnik Galjan pogledom je od pukovnika tražio dopuštenje da zavede te “lude seljane“, kako je imao običaj govoriti, “u red“.
Ali pukovnik ne dade znaka. Obgrli poručnika oko ramena. Predloži mu:
„Da mi još malo ispitamo tu situaciju s rakijom: ova maslačkovača nekako mi se čini preslaba. Ako ne nađemo ništa jače, makar onu od različka, ja ne znam...”
