Blajbi,
svaka kultura teži da se širi i proguta one manje. Nismo usvojili samo naviku slušanja zapadnjačke muzike; mi jedemo hamburgere, nosimo džins i kao mali igrali smo se kauboja i Indijanaca. Ko nas tera da to činimo? Uvek postoji izbor: opanci umesto
Nike patika. Zašto naše žene ne bi nosile neki deo narodne nošnje kao modni detalj? Naravno, odgovor je krajnje banalne prirode: opanci nisu otporni na kišu, a narodna nošnja je – pod uslovom da je nismo nasledili – skupa. (Apsurdno, ali ovde je svaka narodna radinost skupa za domaći džep.)
Jedan, možda, ekstreman primer zapadnjačkog uticaja: skoro sam bila u unutrašnjosti, i ostala šokirana novoizgrađenim kućama. Sve su to gastarbajterske kuće: ogromne, s bazenima, fontanama, gipsanim lavovima, Ajfelovim kulama i Trijumfalnim kapijama u dvorištima

– i u njima niko ne stanuje. Ljudi rmbače po 20 godina u inostranstvu i tamo žive na parizeru i hlebu da bi zaradili pare za zidanje grobnica nalik na kuće iz "Dinastije". Možda se vlasnici tih zdanja nikada neće vratiti u zavičaj; u tom slučaju, njihove kuće ostaju kao spomenici uticaja gama zraka na sablasne nevene.
Ali, kad kod nas dođe stranac, vodićemo ga po manastirima, u Skadarliju da jede ćevape u lepinji s kajmakom, i u Sirogojno da kupi džemper. E onda smo svesni vrednosti, i znamo šta treba da pokažemo i ponudimo.
Ovo prvo (kuće iz Dinastije) se zove kič iliti serijska, masovna zamena za pravu kulturu, koja ne zahteva ništa više od svojih potrošača osim novca.
Ovo drugo je čisto licemerje: drugima nudimo ono što je vredno, a sami ne konzumiramo te iste vrednosti jer nama nisu dovoljno privlačne.
Svet je globalno selo. Nema ničeg lošeg u mešanjima kultura, baš kao što nema ničeg lošeg u mešanjima rasa. Nije dobro kada jedna kultura bukvalno proguta drugu, no to zavisi od više faktora, između ostalih:
- homogenosti ili heterogenosti kultura koje stupaju u dodir
- zatvorenosti ili otvorenosti društava između kojih se obavlja kulturna interakcija
Mi nismo homogeni, i pri tom smo otvoreni. Za nas će se zalepiti turski ili anglosaksonski ritam, vestern, britanski humor, nemačko pivo – i bez sertifikata o kvalitetu, zato što smo prijemčivi na sve što nam je dopadljivo. A onda ćemo naknadno to što nam se sviđa izmiksovati sa svojim melosom, ubaciti u film ili staviti na etiketu domaćeg piva ... doraditi, obraditi i brendirati Frankenštajna, kojeg ćemo nazvati
svetsko a naše. To je proces koji ne datira od juče, već od trenutka kada je, pre par vekova, neka srpska domaćica prvi put napravila baklave i tulumbe. Naše prethodne generacije smejale su se i priglupom kreveljenju Stanlija i Olija; čak je i "Lili Marlen" kod nas bila hit, i to u sred nemačke okupacije – zato što kultura, neosetno, prelazi sve granice, pa i granice onog što smatramo tabuom.
Nisu krivi Britanci zato što smo se primili na njihov humor, nisu krivi Amerikanci zato što gledamo njihove filmove i slušamo njihovu muziku. Oni su samo jači od nas, po svakoj osnovi. Od uticaja tuđih kultura na našu relevantnije je pitanje šta je, u tom moru novih informacija, korisno, i gde je u svemu umetnost.