Strah ili glad...

dok čovek ima snage on će da se bori da nađe hranu
i učiniće sve što mu je u mogućnosti da je pribavi, ali kad već zanemoća
to je druga stvar, njegova slabost mu i ne dozvoljava da bude spreman na dalju borbu
ma koliko želeo...iscrpljenost učini svoje
 
nekada nece.
znam ih koji su dobrovoljno gladovali, usahli...neki umrli(znali da ce umreti...iz drugih razloga, pa im gladovanje doslo kao neka vrsta ociscenja..), drugi nakon par nedelja prestali s`gladovanjem, tek da vide koliko mogu i sta se desava
 
moze da bude ali nije iskljucivo tako.

ako znas da narednih 10ak dana nemas sta da jedes, pristajes da brojis dane i pijes vode. ta istina da ces ipak nakon nekog vremena sigurno ponovo jesti te ne cini nervoznim, ne stvara ti strah niti osecaj panike da neces preziveti.
 
...šta je jače ?

Citao sam nedavno neki materijal, iskaze ucesnika NOR-a, o najstrasnijim iskusenjima tokom neprijateljske operacije Schwarz, ljudi su se najvise bojali ranjavanja u noge, jer je to automatski znacilo propast, padanje u ruke zlikovcima, a najveca muka im je bila glad koja se nije imala cime utoliti, mnogi su umrli od posledica iscrpljenosti od gladi. U jednoj od kljucnih borbi jedinica je danima odolevala neprijatelju drzeci polozaje koje nije smela da izgubi, radilo se o odsudnoj odbrani, pored umora, neispavanosti, ranjavanja, bolestina, zedji, opasnosti od pogibije u bilo kom trenutku, najteze ih je morila glad, mnogi su isticali da bi se bilo kakvi napori mogli savladati samo da je bilo minimuma hrane. Ispred svog polozaja, na parcetu nicije zemlje, pokrivenom neprijateljskom vatrom, otkrili su sumske jagode. Lomili su se dugo, dok neke od njih nije potpuno savladala glad, desetine njih su poginule pokusavajuci da stignu do jagoda i da se vrate nazad donoseci sacicu tog voca. Poslednja trojica koja su stradala zbog jagoda poginula su nakon sto je napokon preostalo ljudstvo dobilo naredjenje da se povce s polozaja i krene dalje, nisu mogli da ih dozovu i saopste im da je agonija na tom mestu okoncana.
Tokom iste bitke ljudstvo druge jedinice, tesko stradale u epidemiji tifusa, sastavljeno od nedovoljno oporavljenih tifusnih rekonvalescenata se kretalo u onoj apatiji svojstvenoj takvim bolesnicima, jedini dodir sa realnoscu bila je pomisao na bilo kakvu hranu. U jednoj opasnoj situaciji staresina ih nije mogao naterati da se organizuju i suprotstave neprijatelju koji ih je na prepad napao, sve dok u ocajanju nije povikao da ce im dusmani oteti kazan za spremanje hrane. U tom momentu su se okrenulli prema napadacima i slozno kidisali na njih ulozivsi poslednje atome snage kako bi sacuvali kuhinjsku opremu koja im je jedino znacila.
 
Citao sam nedavno neki materijal, iskaze ucesnika NOR-a, o najstrasnijim iskusenjima tokom neprijateljske operacije Schwarz, ljudi su se najvise bojali ranjavanja u noge, jer je to automatski znacilo propast, padanje u ruke zlikovcima, a najveca muka im je bila glad koja se nije imala cime utoliti, mnogi su umrli od posledica iscrpljenosti od gladi. U jednoj od kljucnih borbi jedinica je danima odolevala neprijatelju drzeci polozaje koje nije smela da izgubi, radilo se o odsudnoj odbrani, pored umora, neispavanosti, ranjavanja, bolestina, zedji, opasnosti od pogibije u bilo kom trenutku, najteze ih je morila glad, mnogi su isticali da bi se bilo kakvi napori mogli savladati samo da je bilo minimuma hrane. Ispred svog polozaja, na parcetu nicije zemlje, pokrivenom neprijateljskom vatrom, otkrili su sumske jagode. Lomili su se dugo, dok neke od njih nije potpuno savladala glad, desetine njih su poginule pokusavajuci da stignu do jagoda i da se vrate nazad donoseci sacicu tog voca. Poslednja trojica koja su stradala zbog jagoda poginula su nakon sto je napokon preostalo ljudstvo dobilo naredjenje da se povce s polozaja i krene dalje, nisu mogli da ih dozovu i saopste im da je agonija na tom mestu okoncana.
Tokom iste bitke ljudstvo druge jedinice, tesko stradale u epidemiji tifusa, sastavljeno od nedovoljno oporavljenih tifusnih rekonvalescenata se kretalo u onoj apatiji svojstvenoj takvim bolesnicima, jedini dodir sa realnoscu bila je pomisao na bilo kakvu hranu. U jednoj opasnoj situaciji staresina ih nije mogao naterati da se organizuju i suprotstave neprijatelju koji ih je na prepad napao, sve dok u ocajanju nije povikao da ce im dusmani oteti kazan za spremanje hrane. U tom momentu su se okrenulli prema napadacima i slozno kidisali na njih ulozivsi poslednje atome snage kako bi sacuvali kuhinjsku opremu koja im je jedino znacila.


ovim postom je mnogo, ako ne i sve rečeno :ok:
 
strah čuva glavu odvraćanjem, a glad nagoni na aktivnost kako bi se sačuvala glava
dakle, zajedničko i strahu i gladi je opstanak
ali ima nešto jače od ta dva
ja sam čuo da srpska vojska na krfu nije ni jednu maslinu htela da ubere, iako ih je morila glad

ili šta ćemo sa štrajkom glađu?

nekada je uverenje, neka ideja, jače od nagona za samoodržanjem
 
Moracu da pojasnim, mozda dodjemo i do toga sta je jace, ideja ili nagon, na istom primeru. Radilo se o borcima Druge proleterske brigade, a u drugom slucaju Sedme banijske divizije, o elitnim jedinicama komunistickog pokreta otpora tokom Drugog svetskog rata, o borcima fanaticno posvecenim idealima, spremnim na zrtvovanje, disciplinovanim do krajnosti. A ipak ih je nadjacala glad, slomila ih i naterala ih da ginu zbog hrane.
Pazite to nisu bili makar kakvi ljudi, npr. delovi Sedme banijske divizije su prevalili u usiljenom marsu 60 km za oko dvadesetak casova, savladjujuci bespuce sa visinskim razlikama i do 2500 metara, od nekih 400 boraca pomrlo ih je tokom tog marsa pedesetak, znaci rec je o fanaticno upornim ljudima, pogotovo u bezizlaznoj sitaciji kakva je tada bila. Skoro citav sastav jedinice je u prvoj polovini 1943. oboleo od tifusa, vise od 1500 ljudi je pokosila epidemija tokom nekoliko zimskih i prolecnih meseci, i nasli su se krajem maja i pocetkom juna u petoj ofanzivi nedovoljno oporavljeni i izleceni pod udarima gladi, a ta bolest se ne moze prelezati bez dovoljno hrane, o nezi i mirovanju da ne govorimo, jer je bilo nemoguce to obezbediti u uslovima gerilskog ratovanja i manevara, bolje reci bezanja i probijanja, tokom dve uzastopne neprijateljske ofanzive.
Pre toga su stradali od hladnoce tokom cetvrte ofanzive, povlaceci se od Banije, preko Bosanske Krajine, centralne Bosne sve dole do Hercegovine i Crne Gore, svaki dan im je bio kao da prelaze Albaniju, njihovi rodjaci koji su bili dobrovoljci u srpskoj vojsci su im pricali koje su to muke bile i zapamtili su to, a ni njima nije bilo lakse, po desetak ih je dnevno umiralo od hladnoce i iscrpljenosti, nakon svakog zastanka nekoga su morali ostali da sahranjuju, bilo je i promrzlih koji nisu hteli da napuste polozaj vec da umru na njemu, jer nije im ionako bilo pomoci, dakle fanatici spremni na zrtvovanje za druge i za ideju. A ipak ih je glad kasnije deformisala na Sutjesci.
 

Back
Top