Gledam svoje telo. Prekriveno je oziljcima. Mnogi su vec srasli, ostarili, vecina zarasta u krastama. Nekoliko njih je jos uvek u krvi.
Pitam se, odakle mi toliki oziljci?
Stojim potpuno nag. U ogledalu ispred sebe, vidim telo koje jeste u oziljcima ali svaki oziljak je kao napisana rec. Gledajuci oziljak do ozljka, svhatam da je to prica koja se pise. Koja jos nije napisana jer nigde ne vidim oziljak gde pise "kraj".
Cudan oblik imaju oziljci na mom telu. Jeste da su mnogi srasli, bledi ali se i kod njih nazire isti oblik kao i kod ovih koji su u krastama i nekoliko njih u krvi.
Zagledam se u njih i vidim nesto poznato. Vidim tragove zuba. Ugrizi. Da, mora da su oni. Svi oziljci na mom telu su u stvari oziljci od ugriza zuba.
Pokusavam da shvatim ciji su? Odakle su? Sta znace?
Pojavljuju se iznenada, sami od sebe. A nesto u meni govori da su to ugrizi "Stigmate ljubavi".
Ti oziljci, cini mi se ranije, da su me boleli. Toliko jako da sam vristao, plakao, kukako i molio... ali nisu prestajali da se pojavljuju, ponovo i ponovo.
Ko mi ih nanosi? I hoce li ti ugrizi zuba prestati da se pojavljuju na mom telu.
A svaki ugriz, cini mi se da u njenu mogu da vidim ljudsku osobinu.
"Pohlepa, pozuda, greh, preljuba, laz..."
Ukupno, cini mi se da oziljci, cine jednu celinu, pricu koju pise zivot vec jedno izvesno vreme.
Pokusavam da shvatim:
Svaki oziljak je ugriz ljubavi koja me boli. Da, to je to.
Ali oni vise ne bole. Sada samo osetim grc, peckanje i vidim krv. Novi oziljak se pojavi na telu, tamo gde ima mesta za njega.
Evo ga novi...
Prvi koji se pojavljuje na licu. Krvarim. Bola nema. Ugriz dobija oblik zuba koji grizu i utiskuju se na mom obrazu i usnama.
Opet si me ujela...
Pitam se, odakle mi toliki oziljci?
Stojim potpuno nag. U ogledalu ispred sebe, vidim telo koje jeste u oziljcima ali svaki oziljak je kao napisana rec. Gledajuci oziljak do ozljka, svhatam da je to prica koja se pise. Koja jos nije napisana jer nigde ne vidim oziljak gde pise "kraj".
Cudan oblik imaju oziljci na mom telu. Jeste da su mnogi srasli, bledi ali se i kod njih nazire isti oblik kao i kod ovih koji su u krastama i nekoliko njih u krvi.
Zagledam se u njih i vidim nesto poznato. Vidim tragove zuba. Ugrizi. Da, mora da su oni. Svi oziljci na mom telu su u stvari oziljci od ugriza zuba.
Pokusavam da shvatim ciji su? Odakle su? Sta znace?
Pojavljuju se iznenada, sami od sebe. A nesto u meni govori da su to ugrizi "Stigmate ljubavi".
Ti oziljci, cini mi se ranije, da su me boleli. Toliko jako da sam vristao, plakao, kukako i molio... ali nisu prestajali da se pojavljuju, ponovo i ponovo.
Ko mi ih nanosi? I hoce li ti ugrizi zuba prestati da se pojavljuju na mom telu.
A svaki ugriz, cini mi se da u njenu mogu da vidim ljudsku osobinu.
"Pohlepa, pozuda, greh, preljuba, laz..."
Ukupno, cini mi se da oziljci, cine jednu celinu, pricu koju pise zivot vec jedno izvesno vreme.
Pokusavam da shvatim:
Svaki oziljak je ugriz ljubavi koja me boli. Da, to je to.
Ali oni vise ne bole. Sada samo osetim grc, peckanje i vidim krv. Novi oziljak se pojavi na telu, tamo gde ima mesta za njega.
Evo ga novi...
Prvi koji se pojavljuje na licu. Krvarim. Bola nema. Ugriz dobija oblik zuba koji grizu i utiskuju se na mom obrazu i usnama.
Opet si me ujela...
