Ja sam od svoje dvanaeste, trinaeste godine života toliko muzike poslušao da to nije normalno. To jeste zavisnost, ne mogu bez toga, slušao sam uglavnom rok i rep svih žanrova i podvrsta, uglavnom mračnijeg tona kao i mnogi mladi ljudi. Jedino klasiku nikad nisam mogao da slušam, i samo instrumentalnu muziku osim ako nije baš neka poznata numera tipa kad onaj sa kosom gudi naslovnu numeru iz Godfathera. Ali i to poslušam jednom i batalim, ne vraćam se na to jer mi je uvek za muziku bilo bitno da to neko peva i da ima dobar tekst. Kad je muzika nabijena posebnom vrstom emocije i tekst prati to, ja to prepoznam i uživam u tome. Ali treba se vratiti tišini u privatnom, i buci u javnom životu. Tu je pravo oslobodjenje.