Štetnost muzike

Ja sam od svoje dvanaeste, trinaeste godine života toliko muzike poslušao da to nije normalno. To jeste zavisnost, ne mogu bez toga, slušao sam uglavnom rok i rep svih žanrova i podvrsta, uglavnom mračnijeg tona kao i mnogi mladi ljudi. Jedino klasiku nikad nisam mogao da slušam, i samo instrumentalnu muziku osim ako nije baš neka poznata numera tipa kad onaj sa kosom gudi naslovnu numeru iz Godfathera. Ali i to poslušam jednom i batalim, ne vraćam se na to jer mi je uvek za muziku bilo bitno da to neko peva i da ima dobar tekst. Kad je muzika nabijena posebnom vrstom emocije i tekst prati to, ja to prepoznam i uživam u tome. Ali treba se vratiti tišini u privatnom, i buci u javnom životu. Tu je pravo oslobodjenje.
 
Meni su se ovakve kao gore navedene stvari dešavale samo ko klinki. Ta moć muzike, ludilo... Onda sam porasla, i prošlo me.
Još uvek mogu zaplakakati uz neke pesme, i ima klasičnih stvari koje zaista volim da čujem, ali da ne mogu provesti dana da ih ne čujem, ne.
 
  • Podržavam
Reactions: DUH

Back
Top