
Uvek ka vrhu,
Vode, u nepoznato I mračno,
Predvorje samoće
U tamnicu,
u kojoj ostajemo pod ključem
večno osudjeni
Na duševnu smrt,
Gde srce krvari
A oči se pod suzama grče
I pstoji samo ono ispred nas,
Samo ono što nas najviše plaši,
Dok nam se tlo izmiče, čim ga preskočimo
Tera nas da korak, po korak,
Naslućujemo svoju bol,
Dok bezimo iz ambisa
Svaki stepenik je, sve veća agonija
Svako stajanje propast
A svaki korak,
Put u pakao...
♥ 30.8.2005 ♥
Mračak (D.B.)