Svi mi kojima posao zahteva višesatnu saradnju sa više koleginica i kolega u zatvorenom prostoru, naučili smo dabome da za vreme tog posla nekako kontrolišemo svoje fiziološke tojest potrebe tako da ostanemo „pristojni“.
I bez obzira što svaka pristojnost počiva dabome na lažima, može se reći da su te laži eto prihvatljive i poželjne.
Da skratim, nije pristojno prdeti pred kolegama jeltakotakoje.
Kijanje je okej, kašljanje je okej, zevanje, češaknje, žvakanje sve je to okej, ali „pustiti vetar“, „pokvariti vazduh“ još uvek je out of question. Tu je još uvek i podrigivanje, ali mislim da ono polako sve više osvaja svoju slobodu.
Držim dakle da bi skidanje anateme i sa te prirodne aktivnosti pre doprinelo zbližavanju kolega nego kašalj ili zevanje, ali..na ovom stupnju društvene svesti tome izgleda jošte nije vreme.
I šta čovek da radi, trpi. Trpi nekako i čeka da izađe napolje.Toaleti, u kojim sa uvek zadesi poneki kolega baš kada se vama ide dozvolićete nemaju zadovoljavajuću zvučnu izolaciju, naprotiv – pa je gorepomenutu zvučnu radnju poželjno prikriti nekim odveć snažnijim zvucima koje stvaraju recimo vodokotlići, nepodmazana vrata ili pak zvono mobilnog telefona (lažno nakašljavanje ne pomaže, provereno)
Elem, da bih sebe poštedeo svih tih komplikacija ja redovno sačekam kraj posla i povratak kući. I, na jednom određenom mestu, u jednoj određenoj ulici, dozvolim sebi jedan veličanstveni odušak po onoj staroj narodnoj „bolje snažno prdnuti nego stomak stvrdnuti“. Kažem određenom, jer se na tom mestu nalazi semafor i jednostavno, kada se upali zeleno svetlo za automobile, oni zabrundaju svojim moćnim motorima i voila, to je i moj trenutak, you got the idea..
Neki dan se međutim desilo da je samo jedan automobil čekao svoje zeleno svetlo, a da je na pešačkom prelazu čekalo nekoliko nas pešaka i ..“pešakinja“, moliću lepo. Lepe neke devojke odista, šta reći..samo stati pa gledati..
Okej i jedan automobil je dovoljan, pomislih ja dok sam tako stajao i gledao pa sačekah njegovo zeleno svetlo i iskoristih momenat taj što sam bolje i snažnije mogao..da bih odmah potom, na svoj užas shvatio da auto ima pogon na elektro-motor koji je avaj bešuman, tih, tiši i od najtišeg vodoktolića.
Treba li istaći da je već bilo kasno..Treba li podvući da je i pešacima i „pešakinjama“ bilo jasno..Sada su oni svi stajali i gledali u mene sa nevericom, a ja sam definitivno osetio kako mi wireless bubice u ušima gore, pa da bih kako tako sačuvao svoje dostojanstvo odlučih da pređem na crveno kao da se ništa nije dogodilo.
Kasnije sam mešutim se vrlo brzo utešio.
Čega da se stidim?
Čitao sam sve te vesti o epidemiji i koliko su ljudi sa svojim reakcijama zapravo glupi i neuki i..uglavnom, verovatno su i oni pešaci iz te neke kategorije (u svom samoopravdavanju i negiranju cele situacije čak sam uspeo da skoro potpuno realno izfantaziram da je jedna od „pešakinja“ nosila belu masku preko lica..) tako da ko ih je..mislim, šta da se radi, bilo pa prošlo..
Zapravo sam sve ovo i počeo da pišem sa željom da onima koji se plaše i koji paniče ovih dana saopštim da zaista nemaju čega da se plaše.
Ja sam i fasovao taj virus i bio u karantinu i sve je prošllo okej.
Iznenadilo me je koliko su naši zdravstveni radnici organizovani i kako su se lepo odphodili prema meni.
Ipak, pluća su mi otkazala i izdahnuo sam i konačno umro juče negde oko podneva (tako da sada i ovo treba da znate – C vitamin od 1000 mg ne pomaže. Ni pranje ruku, ni prskanje asepsolom – ništa od toga)
I ono što sve ljude zapravo zanima je Smrt. Cela ta panika je svojevrsna koketerija sa smrću, a ljudi to ne propuštaju.
Gde god se pojavi nagoveštaj Smrti, eto i ljudi da gledaju, da vide šta će se desiti nekome, ne bi li se i sami pripremili nekako.
Nema pripreme. Naročito treba to da znate vi koji se celog života pripremate i trudite da vas ništa ne iznenadi, zatekne i pretekne. Jedino rešenje i za viruse i za Smrt generalno je biti opušten, uvek i na svakom mestu koliko se može i prihvatiti Smrt oberučke
Ssamo..kako da znate da li ste opušteni?
Ne postoji taj merač koji ćete da prislonite sebi na čelo a on da kaže – Opušten. Ljudi uvek misle da može više i bolje.
Možda su sve te meditacije, kursevi joge i disanja, svi ti bensendini i blejanja u Sunce zapravo nedovoljni? Možda je sva ta potraga za opuštenošću zapravo najveći stres?
Da ne dužim.
Kao što vidite..Smrt nije strašna. Nema čega da se plašite.
Duh evo i dalje živi i čak može da piskara blogove kao i pre.
Ne znam kako, ali..you got the idea..
I bez obzira što svaka pristojnost počiva dabome na lažima, može se reći da su te laži eto prihvatljive i poželjne.
Da skratim, nije pristojno prdeti pred kolegama jeltakotakoje.
Kijanje je okej, kašljanje je okej, zevanje, češaknje, žvakanje sve je to okej, ali „pustiti vetar“, „pokvariti vazduh“ još uvek je out of question. Tu je još uvek i podrigivanje, ali mislim da ono polako sve više osvaja svoju slobodu.
Držim dakle da bi skidanje anateme i sa te prirodne aktivnosti pre doprinelo zbližavanju kolega nego kašalj ili zevanje, ali..na ovom stupnju društvene svesti tome izgleda jošte nije vreme.
I šta čovek da radi, trpi. Trpi nekako i čeka da izađe napolje.Toaleti, u kojim sa uvek zadesi poneki kolega baš kada se vama ide dozvolićete nemaju zadovoljavajuću zvučnu izolaciju, naprotiv – pa je gorepomenutu zvučnu radnju poželjno prikriti nekim odveć snažnijim zvucima koje stvaraju recimo vodokotlići, nepodmazana vrata ili pak zvono mobilnog telefona (lažno nakašljavanje ne pomaže, provereno)
Elem, da bih sebe poštedeo svih tih komplikacija ja redovno sačekam kraj posla i povratak kući. I, na jednom određenom mestu, u jednoj određenoj ulici, dozvolim sebi jedan veličanstveni odušak po onoj staroj narodnoj „bolje snažno prdnuti nego stomak stvrdnuti“. Kažem određenom, jer se na tom mestu nalazi semafor i jednostavno, kada se upali zeleno svetlo za automobile, oni zabrundaju svojim moćnim motorima i voila, to je i moj trenutak, you got the idea..
Neki dan se međutim desilo da je samo jedan automobil čekao svoje zeleno svetlo, a da je na pešačkom prelazu čekalo nekoliko nas pešaka i ..“pešakinja“, moliću lepo. Lepe neke devojke odista, šta reći..samo stati pa gledati..
Okej i jedan automobil je dovoljan, pomislih ja dok sam tako stajao i gledao pa sačekah njegovo zeleno svetlo i iskoristih momenat taj što sam bolje i snažnije mogao..da bih odmah potom, na svoj užas shvatio da auto ima pogon na elektro-motor koji je avaj bešuman, tih, tiši i od najtišeg vodoktolića.
Treba li istaći da je već bilo kasno..Treba li podvući da je i pešacima i „pešakinjama“ bilo jasno..Sada su oni svi stajali i gledali u mene sa nevericom, a ja sam definitivno osetio kako mi wireless bubice u ušima gore, pa da bih kako tako sačuvao svoje dostojanstvo odlučih da pređem na crveno kao da se ništa nije dogodilo.
Kasnije sam mešutim se vrlo brzo utešio.
Čega da se stidim?
Čitao sam sve te vesti o epidemiji i koliko su ljudi sa svojim reakcijama zapravo glupi i neuki i..uglavnom, verovatno su i oni pešaci iz te neke kategorije (u svom samoopravdavanju i negiranju cele situacije čak sam uspeo da skoro potpuno realno izfantaziram da je jedna od „pešakinja“ nosila belu masku preko lica..) tako da ko ih je..mislim, šta da se radi, bilo pa prošlo..
Zapravo sam sve ovo i počeo da pišem sa željom da onima koji se plaše i koji paniče ovih dana saopštim da zaista nemaju čega da se plaše.
Ja sam i fasovao taj virus i bio u karantinu i sve je prošllo okej.
Iznenadilo me je koliko su naši zdravstveni radnici organizovani i kako su se lepo odphodili prema meni.
Ipak, pluća su mi otkazala i izdahnuo sam i konačno umro juče negde oko podneva (tako da sada i ovo treba da znate – C vitamin od 1000 mg ne pomaže. Ni pranje ruku, ni prskanje asepsolom – ništa od toga)
I ono što sve ljude zapravo zanima je Smrt. Cela ta panika je svojevrsna koketerija sa smrću, a ljudi to ne propuštaju.
Gde god se pojavi nagoveštaj Smrti, eto i ljudi da gledaju, da vide šta će se desiti nekome, ne bi li se i sami pripremili nekako.
Nema pripreme. Naročito treba to da znate vi koji se celog života pripremate i trudite da vas ništa ne iznenadi, zatekne i pretekne. Jedino rešenje i za viruse i za Smrt generalno je biti opušten, uvek i na svakom mestu koliko se može i prihvatiti Smrt oberučke
Ssamo..kako da znate da li ste opušteni?
Ne postoji taj merač koji ćete da prislonite sebi na čelo a on da kaže – Opušten. Ljudi uvek misle da može više i bolje.
Možda su sve te meditacije, kursevi joge i disanja, svi ti bensendini i blejanja u Sunce zapravo nedovoljni? Možda je sva ta potraga za opuštenošću zapravo najveći stres?
Da ne dužim.
Kao što vidite..Smrt nije strašna. Nema čega da se plašite.
Duh evo i dalje živi i čak može da piskara blogove kao i pre.
Ne znam kako, ali..you got the idea..
