STARAC
Mirno je. Samo sumorna kiša
stvara umirujuće zvuke.
Hladno je...Samo vatra pucketajući
kravi smrznute prste.
On stoji vani. Dopušta kapljama
da klize izbrazdanim obrazima.
Zubima drži lulu iz koje suklja
paučinasti dim... Obuzima ga seta.
Gledam ga s prozora. Pogled mi je
prikovan za tu nepomičnu siluetu.
Samo pokoji udisaj
odaje sliku živa stvora.
Polako se spušta mrak.
On kao statua još uvek stoji,
na istom mestu, sa istim pogledom bačenim u daljine,
sa starom lulom koja se davno prestala dimiti.
Miriše zima. Zavlači se u kosti...
Duboka tama skriva obrise zgurenog čoveka
koji spremajući se na počinak, uvela lica
izgovara molitvu umrloj družici.
Tromim koracima ulazi u svoju kuću,
otresa mantil i seda kraj peći...
Dok mu usahle kosti škripe od leda
vraćaju se slike venčanja i njena pogreba.
Ne želi se opraštati, još veruje da je tu.
Toplina doma nagriza starčev um.
Ostao je sam ali ne plače, jer zna da ga ona
ne bi volela videti klonula duha.
Dostojanstveno gleda slike na zidovima
ali ga odaje ispijen pogled, navikava se na samoću.
Sve što mu beše dobro i drago
leži u dnu jarka u drvenom kovčegu.
Sveća na stolu dogoreva... Starac izmučen
prošlošću sedi omamljen laganim snom.
Vatra je počela jenjavati, kiša je stala...
Samo još vetar svira baladu starčeva života.
Mirno je. Samo sumorna kiša
stvara umirujuće zvuke.
Hladno je...Samo vatra pucketajući
kravi smrznute prste.
On stoji vani. Dopušta kapljama
da klize izbrazdanim obrazima.
Zubima drži lulu iz koje suklja
paučinasti dim... Obuzima ga seta.
Gledam ga s prozora. Pogled mi je
prikovan za tu nepomičnu siluetu.
Samo pokoji udisaj
odaje sliku živa stvora.
Polako se spušta mrak.
On kao statua još uvek stoji,
na istom mestu, sa istim pogledom bačenim u daljine,
sa starom lulom koja se davno prestala dimiti.
Miriše zima. Zavlači se u kosti...
Duboka tama skriva obrise zgurenog čoveka
koji spremajući se na počinak, uvela lica
izgovara molitvu umrloj družici.
Tromim koracima ulazi u svoju kuću,
otresa mantil i seda kraj peći...
Dok mu usahle kosti škripe od leda
vraćaju se slike venčanja i njena pogreba.
Ne želi se opraštati, još veruje da je tu.
Toplina doma nagriza starčev um.
Ostao je sam ali ne plače, jer zna da ga ona
ne bi volela videti klonula duha.
Dostojanstveno gleda slike na zidovima
ali ga odaje ispijen pogled, navikava se na samoću.
Sve što mu beše dobro i drago
leži u dnu jarka u drvenom kovčegu.
Sveća na stolu dogoreva... Starac izmučen
prošlošću sedi omamljen laganim snom.
Vatra je počela jenjavati, kiša je stala...
Samo još vetar svira baladu starčeva života.