Dadaizam nastaje vrlo burno 1916. godine u Zürichu u Švajcarskoj, u koji se sklanja velik broj umtnika za vreme Prvog svetskog rata. Grupa umetnika okupljena oko kafea "Cabaret Voltaire" pokrenula je časopis "Dada" koji je dobio ime po onomatopeji dečjeg tepanja = besmislica. Tristan Tzara (1896. - 1963.) osnivač je i pisac prvog manifesta, a u jednoj je prilici, nekoliko desetlna godina kasnije, izjavio:
"Da bi se razumelo kako je nastao dadaizam, valja zamisliti s jedne strane duhovno stanje skupine mladih ljudi koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila Švacarska u vreme Prvoga sv. rata, i s druge strane intelektualnu granicu umetnosti i književnosti u to doba.
Dakako, ratu je morao doći kraj, a posle smo videli i druge. Sve to zbivalo se u poluzaboravu koji se po navici naziva istorija. No, oko 1916.-1917. činilo se da rat nikada neće završiti."
To je bio razlog za dadaističku pobunu, zagovaranje apsurda, promociju nihilizma, odbacivanje svih tradicionalnih vrednosti. Tristan Tzara je obrazlagao potrebu osnivanja jednog takvog pokreta rečima:
"Dada je nastala iz moralne potrebe. iz neutažive želje da se postigne apsolutni moral, iz dubokog osećaja da bi čovek, koji je u središtu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmoć nad osiromašenim spoznajama o ljudskoj bitnosti, nad mrtvim stvarima i loše stečenim dobrima. Dada je nastala iz pobune koja je u to doba bila zajednička svim mladima iz pobune koja je od pojedinaca tražila potpuno prihvaćanje potreba svoje prirode, bez obzira na istoriju, na logiku..."
Tzara odbacuje sve teorije te se izruguje i kubističkim i futurističkim "akademijama, laboratorijima formalnih ideja". Iz njegovih tekstova zrači neobična uznemirenost, nepredvidivost. Uz Tzaru, osnivači pokreta bili su i Jean Arp, Hugo Ball, Philippe Soupault, Andre Breton, Richard Huelsenback i Louis Aragon.
Iako shvaćena kao nekonstruktivna pojava, ipak je iracionalnost dadaizma pokrenula novu mogućnost u evropskoj umetnosti u području imaginacije – nadrealizam.