Što sam starija, sve mi je više i više jasno da ja to niti ću oprostiti niti ću ikada zaboraviti. Takvu i toliku nepravdu. Jer to šta je učinjeno, jeste "zločin". Ako ja to sve oprostim i zaboravim, to znači da ću ja još jednom da umrem. I da pljunem sama na sebe. A ja dva puta da umirem pre stvarne smrti, ne mogu. Jer me već jednom nema. I to bi značilo, da imaju pravo oni što su me uništili. A to pravo nema niko. Jer i ja sma nečije dete. Nečija kćerka. Nečija unuka. Nečija sestra. Nečiji prijatelj. Živo biće koje je osećalo. Koje je postojalo najdivnije.
Od živog mrtvaca se oproštaj ne traži.
Potražite me u nekom drugom životu.
Da me dokrajčite.
Nisam nikada opraštala laž. Obmane. Preljube.
Pa ne moram ni moje im duhovno ubistvo. Što bih?
Samo ovaj nije kažnjiv zakonom.
To je jedina...razlika.
Ali je težina ista.
Nemate šta više da mi uzmete.