Šta raditi kad ljudi misle da ste njihov terapeut

Dobro. Onda ovako. Nisam terapeut za nepoznate ljude u gradskom prevozu, ali sam za bliznje I neke prijatelje.
PS I ovde pisem razne savete ljudima iako me znam nista o vama. Ne znaci da nekog ne bih uzivo saslusao I posavetovao na ulici.

Samo postoji tu caka. Kad neko tako krene u pricu obicno se zavrsi e daj kupi ovo za bolesnu decu, imas koji dinar i sl.
 
Pre neki kada sam išla po svoju dugo čekanu torbu od zmijske kože (Peta, dont @ me) da uparim sa jezikom, (ex) vlasnica mi ispriča svoju životnu priču (ok, ništa posebno, nije biografabilna).

To mi se često dešava, sa bakama, taksistima, bibliotekarima, državnim službenicima, huliganima, itd...

Sa jedne strane razumem, usamljenost, potreba za povezivanjem sa drugim ljudskim bićima, za voljnim "svedokom" našeg života, itd, sa druge... za to plaćam terapiju 2x nedeljno, i držim dečka u podrumu kad mi treba da me sasluša.

Kako vi reagujete u sličnim situacijama?
Neke priče i sasvim nepoznatih ljudi mogu da mi budu zanimljive, a slušam ih u zavisnosti od toga koliki mi je limit za slušanje tog trenutka.
Međutim, kad ukapiram da nekom ličnom prijatelju bukvalno postajem kanta za đubre i da odlazim iscrpljena po ko zna koji put, distanciram se. Jer , oni ne traže pomoć, nego bukvalno da prebace svoj lom kod mene. Ne mogu da trpim trovače i da me neko davi.
 
Pre neki kada sam išla po svoju dugo čekanu torbu od zmijske kože (Peta, dont @ me) da uparim sa jezikom, (ex) vlasnica mi ispriča svoju životnu priču (ok, ništa posebno, nije biografabilna).

To mi se često dešava, sa bakama, taksistima, bibliotekarima, državnim službenicima, huliganima, itd...

Sa jedne strane razumem, usamljenost, potreba za povezivanjem sa drugim ljudskim bićima, za voljnim "svedokom" našeg života, itd, sa druge... za to plaćam terapiju 2x nedeljno, i držim dečka u podrumu kad mi treba da me sasluša.

Kako vi reagujete u sličnim situacijama?
kad mi se ne prica, kazem da zurim, i odem.
kad mi se prica, pricam, i ne kukam posle toga jer sam pricala.
nije toliko tesko.
 
Pre neki kada sam išla po svoju dugo čekanu torbu od zmijske kože (Peta, dont @ me) da uparim sa jezikom, (ex) vlasnica mi ispriča svoju životnu priču (ok, ništa posebno, nije biografabilna).

To mi se često dešava, sa bakama, taksistima, bibliotekarima, državnim službenicima, huliganima, itd...

Sa jedne strane razumem, usamljenost, potreba za povezivanjem sa drugim ljudskim bićima, za voljnim "svedokom" našeg života, itd, sa druge... za to plaćam terapiju 2x nedeljno, i držim dečka u podrumu kad mi treba da me sasluša.

Kako vi reagujete u sličnim situacijama?
Naplatim seansu.
 
Imala sam prijatelje, bračni par. Oboje su mi se žalili jedno na drugo. Svako druženje, porodično, su koristili da pretvore u borbu oko naklonosti društva jednom ili drugom.

Godinama sam ih slušala, govorila da razgovaraju. Da to što govore meni kažu jedno drugom. Da razgovaraju sa nekim ko možda može da pomogne...

Postali su toliko naporni da smo ih gotovo svi izbegavali.
A onda su se razveli.

Šta sam pomogla?
Godinama su me zatrpavali negativom i razmišljala sam o tome kako da im pomognem i nije pomoglo.

Na kraju sam shvatila da sam bila kontejner da izbace smeće i preguraju dan, nedelju, mesec.

Ne više, hvala.
Dobila sam jednom u teškom trenutku najbesmisleniji savet ikad:
Uradi kako te Bog uči.
Toliko.

Zato se više nikome i ne žalim i ne tražim savet.

Zato izbegavam i da slušam.
 
saslušati u svakom slučaju
onaj ko se jada nekom nepoznatom ima tešku muku, težu od same Vasione
Nije istina. Neki ljudi ni za živu glavu ne bi pokazali svojim ljudima da im je loše. I onda odu i nekom strancu izlaprdaju SVE.
Zašto ne bi pokazali? Zato što ne žele da padnu u očima drugih ljudi, jer tako slabi ih nisu privukli. Privukli su ih time što su pametni, lepi, uspešni... Pčele na med idu. #teškoe
 

Back
Top