Kao što ja obećaše jučer
Idemo dalje
Malo ćemo preskočiti vrijeme
Šostakovič u opkoljenom Sankt Petersburgu, zmrznut, bez hrane bez ogreva... Piše Simfoniju!
Sedmu
I muzičari je izvode, razglas radi da ceo naumučeni grad može da čuje
Neponovljivo i dostojno svakog poštovanja
Ovo je samo prvi stav
Traje pola sata, ali tu je ceo... Ceo put
Prva tema u duhu običnog, uređenog života, možda kao simbol sovjetski uređenog društva i razvoja.
Druga tema se nazire kao nežnija suprotnost, odjek nečega duhovnijeg...
Ali kad se obe teme stišaju... Kreće doboš
Limeni doboš
Koji će da tapka tiho i postojano dok ne krene da roka do izbezumljenja da poželiš da ga nabiješ u usta onome ko ga izmisli
Naravno doboš je samo "osnova" za "divnu temu" koja posle 88 ponavljanja uđe u uši ali i izađe i na nos i na dušu jer za sobom ostavlja pustoš, krv, suze, znoj i bezdan
Bukvalno sam zaplakao prošli put kad sam slušao ovaj stav jer u jednom trenutku kad je jebbeni doboš stao a "aždaja od teme" već uništila sve što je mogla... čuješ "Domovinu na kolenima"
Očajan vapaj ruskog naroda, u skroz nepatetičnom ruhu, vrisak nad bezumljem koje je pregazilo sve što je moglo i što nije moglo
Kad se sve stišalo
Na sprženoj zemlji izrastao cvet