Jasno je da su ove ideje Tvenovo živo sećanje na razgovore i rasprave s Teslom. Govoreći o stvarnom i nestvarnom svetu, Tesla ih često poredi sa događajima u svom psihičkom životu. Tako sa iznenađenjem otkriva da je niz slika iz "druge realnosti" uvek u vezi sa događajima u "pravoj realnosti" i da tu postoji prilično pravilna korelacija. Ubrzo je zaključio da je svaka njegova misao sugerisana spoljnim utiskom.
"Ne samo misli, već i akcije izazivaju se na isti način. Posle izvesnog vremena, bilo mi je savršeno očigledno da sam ja samo jedan automat obdaren mogućnošću kretanja, koji odgovara na stimulanse senzitivnih organa i misli i radi prema tome. Praktični rezultat ovoga saznanja bilo je, mnogo godina kasnije, otkriće teleautomatske kontrole čijih zakona sam postao najzad svestan, iako sam ih od ranije nosio u sebi u obliku nejasnih i nedovršenih ideja. "(N.T., My invention, EE., N.Y.,1919.)Proviđenja i proricanja
U tekstovima, Tesla često govori da veruje da je njegov proces mišljenja i sklapanja mentalnih slika unapred predodređen da bude u saglasju, rezonanci, sa principima po kojima deluje priroda. Ova urođena sposobnost, smatra on, javlja se u pronalazaču kao psihološki pritisak, neka vrsta prinude, kojom mu se stavlja do znanja šta još nedostaje i šta bi trebalo istraživati i pretvoriti u izum. U tome on vidi ne samo poreklo pronalazačkog motiva, već i jedan dokaz više da na čoveka deluju zakoni vanljudske stvarnosti. Drugim rečima, za Teslu je kreativna viziju samo oblik predviđanja. U takvom Teslinom shvatanju se nalazi objašnjenje zbog čega se on tako retko ili gotovo nikako nije družio i sarađivao sa naučnicima. S jedne strane su sva njegova znanja i metod istraživanja bili u nepomirljivoj suprotnosti sa naučnim principima. S druge strane je poštovao određene naučnike i njihova dostignuća, bez obzira kako su nastajala, ali u naučnoj raspravi nikada ne bi pristao da odstupi od svog dubokog uverenja da naučni principi postoje i van oblasti ljudskog saznanja. O tome je mogao i rado je pričao sa piscima, umetnicima, vizionarima i pesnicima, ali je dobro znao da o tome ne može da raspravlja sa okorelim naučnim dogmatama. To Teslino nepristajanje na zaludan trud doveli su do toga da vremenom stekne reputaciju «crne ovce», mistika, čarobnjaka, masona..., i postepeno bude potpuno izopštenih iz naučnog sveta. Na žalost, takav odnos prema Tesli sačuvan je do danas. Decenijama posle smrti, genijalno delo kakvo je bilo Teslino postojalo je samo u mračnim projektima još tamnijih institucija. Bio je zapravo toliko oklevetan da se već samo za puku radoznalost o njegovom delu lako mogla izgubiti i čitava «časna naučna» glava.
Da je hteo, Tesla je svakako mogao da izbegne taj podrugljiv pogled koji ga prati još od prvih naučnih pokušaja. Setite se reakcije njegovog profesora u Gracu, kada je otkrio grešku Gramovog motora, ili Edisonove, kada mu je saopštio da njegov motor pokreće naizmenična struja. Bio je uman, dovitljiv, duhovit i posedovao je dar pravog šoumena i eksperta za marketing. To je bezbroj puta i dokazao na svojim čuvenim susretima sa novinarima. Pa ipak, nikada nije ni pokušao da se brani. Ponašao se kao Rokfeler: «Pišite o meni sve što hoćete, samo pazite da mi uvek tačno napišete ime». Samo je jednom prilikom jetko primetio: «Kada me opisuju moji neprijatelji, onda za mene kažu da sam pesnik i vizionar... Ili: «Danas je njihovo vreme. Sutrašnjica pripada meni.»
Iz takvog Teslinog svatanja nije više neobično kada on Kosmos tumači kao um, živo i inteligentno biće, što je saglasno nekim gledanjima ranijih filozofa, ali je čista jeres u naučnom svetu. Takođe je nepojmljivo da jedan naučnika svoju ideju za istraživanje opisuje kao mentalnu sliku koja mu se javlja u obliku geometrijskog tela. Prema Teslinim rečima, rad se nastavlja analizom i pokušajem fizičkog opisa i razumevanja objekta. Zatim, kada je u pitanju motor ili uređaj, Tesla pokušava da utvrdi matematičke zakonitosti i prirodu materijala za izvođenje funkcionalnog modela. Unapred je znao, i to ga nije mnogo mučilo, da će rad modela biti usklađen sa normama prirode. Još uvek u svojoj «slici», Tesla je, u neprekidnom naporu da odagna sve druge misli, da dovrši uređaj i konačno ga pusti u rad. Ako je eksperiment jedini put da se dokaže da je neka zamisao uspešno ostvarena, onda treba reći da je i taj metod Tesla doslovno poštovao. Doduše, sam eksperiment niko nije mogao da vidi osim Tesle, ali su njegovi rezultati uvek bili nepogrešivo tačni i uspešni.
Čitav taj postupak je zahtevao vrlo moćan sistem pamćenja i procesiranja podataka. Drugim rečima, morao je to biti dosta brz i snažan kompjuterski um. Da je Tesla bio takav um znalo se i u njegovo vreme, kada drugih kompjutera nije bilo da se sa njim mere i nadmeću. Često su ga zbog toga posećivali mlađi istraživači i tražili pomoć od Tesle za neke složenije operacije, koje bi se inače izvodile i nedeljama, a opet nezaštićene od mogućih grešaka. Kada bi se čoveku i tvorcu sistema logičkih kapija, kao temelju potonjeg razvoja kompjuterskih sistema, malo progledalo kroz «hardversku» strukturu, Tesla bi mogao biti obeležen kao prva «pentijum mašina» u istoriji kompjutera. Njegov «hard disk» je takođe predstavljao posebno čudo. Počivao je na njegovoj originalnoj teoriji pamćenja. Smatrao je da ljudski mozak nema osobinu da pamti onako kako se to obično smatra (tj. biohemijski, odnosno biofizički) već da je memorija samo reakcija ljudskog mozga na ponovljeni spoljašnji stimulans. Zaista
je neobično da čovek poznat po retko dobrom pamćenju (govorio je sedam-osam jezka), koji je uz to imao i sposobnost predstavljanja misaonih slika, smatra da ne postoji ljudska memorija.
Još značajnije je, naravno, da neko sa više stotina naučnih pronalazaka ne pripisuje inventivnost u zaslugu sebi, već eksplicitno izjavljuje da samo prenosi ideje iz sveta znanja u svet ljudske prakse. Ove začuđujuće ideje su ipak razumljivije ako se podsetimo da je Tesla, rođen u kolevci pravoslavne ideje, na pitanje koje je veroispovesti, odgovorio da on veruje u jednog Boga koji nije opisan u religijama, ali da su se njegova shvatanja, naročito posle pedesete godine, najviše približila budizmu. U kasnijim godinama Tesla, čak i praktično živeo u budizmu: vežbao je jogu, pazio na ishranu u filozofskom smislu te reči, svakodnevno meditirao, a u godinama pred smrt živeo je kao pravi asketa, gotovo kao indijski guru ili kao pravoslavni isposnik i svetac.
Postoje indicije da je po povratku iz Kolorado Springsa Tesla nastavio svoja istraživanja «paralelnih svetova». Pretpostavlja se da je neko vreme pokušavao, da bi na kraju uspeo da napravi aparat za podešavanje elektromagnetskih oscilacija sopstvenog mozga. Takav uređaj bi omogućio da stavi pod punu kontrolu svoje mentalne aktivnosti, a naredni mogući korak je i eventualno uspostavljanje komunikacije sa vremenski pomerenim realnostima!
Moglo bi se reći da je Tesla bio «materijal» od koga se takav prodor, bar teorijski, mogao očekivati. On je odista težio ka tom cilju da postavi put ujedinjenja materijalnog i duhovnog u ljudskom saznanju, na isti način kako se ta veza već pojavljuje u prirodnom sistemu. S druge strane, Tesla je već imao iskustva i uspeha u tumačenju fizičke osnove psihe kao i psihičke osnove fizike. Jedna od implikacija ovakvog koncepta je realna mogućnost da se pokuša sa rekonstrukcijom sličnih Teslinih ideja koje bi nas, eventualno, dovele do zaokruženja Tesline teorije. Čini nam se da su tom cilju najbliža dosadašnja istraživanja teslologa i publiciste, profesora Velimira Abramovića. Evo kako on vidi glavne elemente Tesline naučne teorije:
«Ovde je posebno zanimljivo Teslino mišljenje da je svet jedinstveni kontinualni svetlosni medijum i da je materija sastavljena od organizovanih delova lektromagnetnog etra, to jest, od elektromagnetnih oscilacija, zatim, da je najopštiji prirodni zakon - zakon rezonancije i da se sve veze među fenomenima uspostavljaju isključivo raznim vrstama rezonanci čija je osnova elektromagnetska. Samo se po sebi razume da, ako se sva fizička realnost može svesti na odnose elektromagnetnih polja, onda je izraz teorijske suštine tih odnosa - matematika. S druge strane, ako elektromagnetne oscilacije korespondiraju sa mentalnim planom koji je, prema tome, iste prirode, onda su brojevi – program organizacije elektromagnetnih polja u individualnu psihu. Teslina istraživanja su prvi neporeciv i jasan korak u razjašnjenju i primeni istinite Platonove doktrine u kojoj se kaže da je matematika veza između sveta ideja i sveta materijalnih fenomena. Još preciznije: matematički algoritmi (inherentna logika matematike) su metodi inkarniranja ideja u fizičke objekte. Najzad, kako sva stara (a i nova) mistična predanja složno govore: materija je samo zgusnuta svetlost.
Teslina elektromagnetna teorija bila je početak ujedinjavanja duhovne supstance i materijalnog, fizičkog sveta. On je toliko mnogo učinio praktično i lično, da nije stigao da nam ostavi kompletnu teoriju. Mogao je, možda, da nam ostavi religiju, ali to nije hteo, jer je znao da su Bogu u eri nauke neophodni svesni sledbenci.
Proučavanje Tesle nije samo naučno pitanje, u njegovom radu ne treba tražiti prevashodno tehnološka rešenja. Tesla je praktično ono što je Euklid teorijski, spona zapadne i istočne civilizacije. Na njegovom radu može da se zasnuje nova duhovnost čoveka koji će shvatiti Vreme (koje je potpuno nematerijalno i predstavlja samo dejstvo matematičkih zakona) i prodreti u savršenije nivoe kosmičkog postojanja. To je, prema mojim istraživanjima, prava poruka Teslinog rada i u tome je ujedno razlog zašto je tek danas došlo vreme za pravo razumevanje i upotrebu Tesline misije.»