Sta cu ti sad
ovakva, placljiva i ljuta,
pocrnela i zuta,
a vise ni za sta zabrinuta.
Sad kad mi je olovo prosisalo
ovu kutiju od krvi,
pa je, a ni ne znas,
sat za satom strvi.
Nalik na trosne lutke
sto u mraku sede cutke,
i u vodi im sijaju kapci.
Dok svasta cute
njihovi perjani stomaci.
Bez nade, i bez snova,
odavno umrla
na rubu tvoje kapuljace.
Ovakva
kakva posle svega jos
i mogu biti
sa na licu osamnaest
a u srcu godina sto,
pod noktima dok cuvam bol.
Ne bi ti vise koristilo
ovo celo bez usana.
I modro, turobno lice
na kome jedino stoje
te kaplje cudne boje.
