Zapravo je sve naopako. Nije zapad antisrpski pa je Srbija antizapadna, nego je Srbija antizapadna, pa je zapad postao distanciran. Pomešan je uzrok i posledica. Srbija godinama pokazuje da ne deli vrednosti liberalne demokratije, da ne poštuje institucije, medijske slobode i vladavinu prava, što su osnovni uslovi za ulazak u EU. Ne možeš ući u klub tako što tražiš članstvo, a pritom svakodnevno vređaš, sabotiraš i ignorišeš pravila tog kluba.
Daklem, ulazak u EU i NATO ne funkcioniše po principu: "ajde primite nas". Prvo moraš da iskažeš jasno geopolitičko opredeljenje, da napraviš reformske iskorake i pokažeš da želiš da budeš deo tog sistema. Srbija to nikad nije uradila iskreno. Umesto toga, godinama balansira, sedi na dve stolice i pokušava da se prikaže kao neutralna dok se realno sve više vezuje za autokratije poput Rusije i Kine. Poslednji primer odlaska kod Putina na paradu je jasan znak.
Tadić je, recimo, imao realnu šansu da pogura evropski put, ali bez NATO integracije i reforme društva to nije moglo ići dalje. A od dolaska Vučića taj proces se pretvorio u čisto simuliranje, formalno se ide ka EU, dok se suštinski gradi jedan autoritaran sistem koji sa EU nema nikakve veze.
Zato nećemo ući u EU ni kad se promeni vlast sve dok se stvarno ne promeni spoljnopolitički kurs i unutrašnji karakter države. Kad to zaista odlučimo onda ćemo ući. Tako da sve nema nikakve veze sa budalaštinama tipa "neće nas" i "mrze nas" već isključivo na našoj spremnosti da odaberemo dres u kome igramo.