Srpstvo i Jugoslovenstvo
Jedna od crta bilo kojeg nacionalizma jeste pojava krajnje struje koja, iako obuhvata mali broj sljedbenika, ima sposobnost da u kritičnim trenucima utiče na dalji tok nacionalne povijesti. Poput Jovane od Orleana koja je živjela za oslobođenje Francuske od Engleza, japanske vojne hunte do kraja Drugog svjetskog rata koja je oblikovala japansko društvo kao izrazito ksenofobično i tradicionalno, poput mladoturske revolucije i Ataturkove reforme, i srpski nacionalizam je imao svoje predstavnike krajnje nacionalne struje ( zavisno od slučaja do slučaja, krajnja nacionalistička struja je donosila kako loše tako i dobre posljedice, a nekad samo jedne ili druge ). To su bili pripadnici grupe "Ujedinjenje ili smrt", odnosno "Crna ruka". Grupa oficira srpske vojske se udružila radi djelovanja ka ujedinjenju i pomaganju ujedinjenja svih Srba. Crna ruka je bila dakle vojna organizacija, što je i prirodno. Naime, vojni krugovi su najpodložniji idejama koje imaju za cilj jačanje svog centra moći ( svog vojnog centra moći koji bi se posredno jačao preuzimanjem i jačanjem državne sile ), to jest kolektivističkim idejama. Potrebno je samo pogledati druge države u kojima je vojska imala značajan uticaj.
Pruska je bila vojnička država, visoko birokratizovana, stvorila je društvo čvrste discipline i solidarnosti. Njen kolektivizam je najviše došao do izražaja u samom njenom vladaru, Fridrihu Velikom Hoencolernu. On je u svom djelu "Antimakijaveli" istakao kako i sam vladar mora služiti opštem dobru.
Carski Japan do kraja Drugog svjetskog rata je imao vojnike kao glavne pokretačke države. Glavne odlike takvog Japana jesu jak etatizam, militarizam, agresivnost, stroga tradicionalnost...
U Sovjetskom savezu državna sila je počivala na vojnoj sili. Iako vojska nije upravljala samom državom, njen značaj je bio veliki. Uporedo sa tim, sovjetski socijalistički model je težio da ojača i očuva snagu svog centra moći u Moskvi.
Dakle, vojska se koristi radi jačanja i održavanja snage državnog centra moći, kako po naredbi države, tako i po sopstvenom nahođenju. Crna ruka potpada pod ovaj drugi slučaj. Njeni pripadnici su nezavisno od srpske vlade preduzimali različite djelatnosti za koje su smatrali da pomažu interesima Srbije. Crna ruka je zapravo i ubila kralja Aleksandra II Obrenovića i Dragu Mašin 1903. godine, poslije čega su na presto došli Karađorđevići, što je i primjer kako ovakvi vojni krugovi i djeluju-upotrebom jake, precizne, munjevite i dobro upotrijebljene sile. Isti slučaj je i sa pretpostavljenom vezom Crne ruke sa mladobosancima koji su izvršili atentat na Franca Ferdinanda u Sarajevu. Na tom primjeru se ponovo vidi priroda nacionalizma kao ideologije ( a ujedno i priroda svih političkih ideologija ), a to je da se ideologije uvijek koriste kao oruđe radi ostvarenja određenih interesa. Kako je prvobitna srpska narodna ideja bila oruđe u rukama višeg sloja Srba, trgovaca i kneževa prvenstveno koji su imali za cilj uspostavljanje povoljnijih uslova za svoj interes priliko Prvog i Drugog ustanka, tako je u ovom slučaju jugoslovenski nacionalizam Mlade Bosne bio oruđe srpskog nacionalizma Crne ruke. Možda je ovaj pojedinačni slučaj zapravo prikaz jedne šire slike, pravog stanja srpskog nacionalizma prilikom stvaranja Kraljevine SHS.
Poslije ubjedljive pobjede Srbije u Prvom svjetskom ratu, a prije toga u Balkanskim ratovima, svi ciljevi srpske naprednjačke nacionalne politike bili su ispunjeni. U roku od 6 godina ostvarile su se želje i nadanja koja su pod osmanskom i austrijsko-mađarskom vlašću bila suzbijena. Ta nadanja i ideje su se za najmanje 50 godina od Prvog ustanka razvila u jasno defnisanu ideologiju koja je sebi postavila jasne ciljeve. Vjekovne želje su se ostvarile samo za kratkih 6 godina, što je nevjerovatno munjevita brzina. Imajući to u vidu, kasniji događaji prilikom i poslije stvaranja Kraljevine SHS onda uopšte ne začuđavaju.
Srpska država je pod sobom držala sve prostore od Vardara do Triglava. To je bilo više nego što se očekivalo. Pred srpskom vladom i budućim kraljem Aleksandrom III Karađorđevićem stajao je izbor - uzeti samo dosadašnje ciljeve srpske nacionalne politike, ili zadržati i dodatne zemlje koje nisu bile dio prvobitnog plana. Aleksandar se odlučio za ovo drugo. Naravno, srpski nacionalizam nije mogao pružiti opravdanje državnoj sili za takav postupak, te je umjesto njega izabran jugoslovenski nacionalizam. Ponovo, ideologija je iskorišćenja za opravdavanje djelovanja državnog centra moći. Ipak, jugoslovenski nacionalizam je još više patio od problema koji će kasnije dokrajčiti vukovsko shvatanje srpske nacije, a to je da su ga oblikovale i održavale male elitističke grupe ljudi koje nisu uzimale u obzir prava nacionalna i narodna osjećanja običnog naroda.
Sličnosti srpskog vukovskog i jugoslovenskog nacionalizma su postojale, i pored činjenice da je prvi prirodna a drugi intelektualna prisilna tvorevina. Sličnosti su se ogledale u istim elementima nacije koje su prihvatali, ali koje je jugoslovenski nacionalizam šire tumačio. Srpski nacionalizam obuhvata samo Srbe, to jest srpski jezik, srpsku povijest, predanje, kulturu, dok je jugoslovenski nacionalizam zanemario naziv jezika, pa ga onda uzeo za glavni jezik države i društva ( iako su se govorila 3 slovenska jezika u Kraljevini SHS ). Oba nacionalizma su odbacivala element religije ( kao što je to bio slučaj i sa njemačkim nacionalizmom ). Još k tome, Jugoslavija je bila nesumnjivo srpska tvorevina. Bez srpske vojske koja je obezbjedila granice sa Mađarskom, Austrijom i Italijom stanje bi bilo drugačije. Iz tog razloga, sudbina srpskog vukovskog nacionalizma se vezala za sudbinu same Jugoslavije i jugoslovenstva. Razlog za to je bio velika sličnost između te dvije ideje u načinu pristupanja problemu ujedinjenja svih, odnosno dijela južnih Slovena, a i izvedenosti jugoslovenskog nacionalizma iz srpskog. Ove dvije ideje su od početka bile usko vezane. Zbog toga će opstanak vukovskog shvatanja srpske nacije zavisiti od uspijeha jugoslovenstva u budućnosti.
Jedna od crta bilo kojeg nacionalizma jeste pojava krajnje struje koja, iako obuhvata mali broj sljedbenika, ima sposobnost da u kritičnim trenucima utiče na dalji tok nacionalne povijesti. Poput Jovane od Orleana koja je živjela za oslobođenje Francuske od Engleza, japanske vojne hunte do kraja Drugog svjetskog rata koja je oblikovala japansko društvo kao izrazito ksenofobično i tradicionalno, poput mladoturske revolucije i Ataturkove reforme, i srpski nacionalizam je imao svoje predstavnike krajnje nacionalne struje ( zavisno od slučaja do slučaja, krajnja nacionalistička struja je donosila kako loše tako i dobre posljedice, a nekad samo jedne ili druge ). To su bili pripadnici grupe "Ujedinjenje ili smrt", odnosno "Crna ruka". Grupa oficira srpske vojske se udružila radi djelovanja ka ujedinjenju i pomaganju ujedinjenja svih Srba. Crna ruka je bila dakle vojna organizacija, što je i prirodno. Naime, vojni krugovi su najpodložniji idejama koje imaju za cilj jačanje svog centra moći ( svog vojnog centra moći koji bi se posredno jačao preuzimanjem i jačanjem državne sile ), to jest kolektivističkim idejama. Potrebno je samo pogledati druge države u kojima je vojska imala značajan uticaj.
Pruska je bila vojnička država, visoko birokratizovana, stvorila je društvo čvrste discipline i solidarnosti. Njen kolektivizam je najviše došao do izražaja u samom njenom vladaru, Fridrihu Velikom Hoencolernu. On je u svom djelu "Antimakijaveli" istakao kako i sam vladar mora služiti opštem dobru.
Carski Japan do kraja Drugog svjetskog rata je imao vojnike kao glavne pokretačke države. Glavne odlike takvog Japana jesu jak etatizam, militarizam, agresivnost, stroga tradicionalnost...
U Sovjetskom savezu državna sila je počivala na vojnoj sili. Iako vojska nije upravljala samom državom, njen značaj je bio veliki. Uporedo sa tim, sovjetski socijalistički model je težio da ojača i očuva snagu svog centra moći u Moskvi.
Dakle, vojska se koristi radi jačanja i održavanja snage državnog centra moći, kako po naredbi države, tako i po sopstvenom nahođenju. Crna ruka potpada pod ovaj drugi slučaj. Njeni pripadnici su nezavisno od srpske vlade preduzimali različite djelatnosti za koje su smatrali da pomažu interesima Srbije. Crna ruka je zapravo i ubila kralja Aleksandra II Obrenovića i Dragu Mašin 1903. godine, poslije čega su na presto došli Karađorđevići, što je i primjer kako ovakvi vojni krugovi i djeluju-upotrebom jake, precizne, munjevite i dobro upotrijebljene sile. Isti slučaj je i sa pretpostavljenom vezom Crne ruke sa mladobosancima koji su izvršili atentat na Franca Ferdinanda u Sarajevu. Na tom primjeru se ponovo vidi priroda nacionalizma kao ideologije ( a ujedno i priroda svih političkih ideologija ), a to je da se ideologije uvijek koriste kao oruđe radi ostvarenja određenih interesa. Kako je prvobitna srpska narodna ideja bila oruđe u rukama višeg sloja Srba, trgovaca i kneževa prvenstveno koji su imali za cilj uspostavljanje povoljnijih uslova za svoj interes priliko Prvog i Drugog ustanka, tako je u ovom slučaju jugoslovenski nacionalizam Mlade Bosne bio oruđe srpskog nacionalizma Crne ruke. Možda je ovaj pojedinačni slučaj zapravo prikaz jedne šire slike, pravog stanja srpskog nacionalizma prilikom stvaranja Kraljevine SHS.
Poslije ubjedljive pobjede Srbije u Prvom svjetskom ratu, a prije toga u Balkanskim ratovima, svi ciljevi srpske naprednjačke nacionalne politike bili su ispunjeni. U roku od 6 godina ostvarile su se želje i nadanja koja su pod osmanskom i austrijsko-mađarskom vlašću bila suzbijena. Ta nadanja i ideje su se za najmanje 50 godina od Prvog ustanka razvila u jasno defnisanu ideologiju koja je sebi postavila jasne ciljeve. Vjekovne želje su se ostvarile samo za kratkih 6 godina, što je nevjerovatno munjevita brzina. Imajući to u vidu, kasniji događaji prilikom i poslije stvaranja Kraljevine SHS onda uopšte ne začuđavaju.
Srpska država je pod sobom držala sve prostore od Vardara do Triglava. To je bilo više nego što se očekivalo. Pred srpskom vladom i budućim kraljem Aleksandrom III Karađorđevićem stajao je izbor - uzeti samo dosadašnje ciljeve srpske nacionalne politike, ili zadržati i dodatne zemlje koje nisu bile dio prvobitnog plana. Aleksandar se odlučio za ovo drugo. Naravno, srpski nacionalizam nije mogao pružiti opravdanje državnoj sili za takav postupak, te je umjesto njega izabran jugoslovenski nacionalizam. Ponovo, ideologija je iskorišćenja za opravdavanje djelovanja državnog centra moći. Ipak, jugoslovenski nacionalizam je još više patio od problema koji će kasnije dokrajčiti vukovsko shvatanje srpske nacije, a to je da su ga oblikovale i održavale male elitističke grupe ljudi koje nisu uzimale u obzir prava nacionalna i narodna osjećanja običnog naroda.
Sličnosti srpskog vukovskog i jugoslovenskog nacionalizma su postojale, i pored činjenice da je prvi prirodna a drugi intelektualna prisilna tvorevina. Sličnosti su se ogledale u istim elementima nacije koje su prihvatali, ali koje je jugoslovenski nacionalizam šire tumačio. Srpski nacionalizam obuhvata samo Srbe, to jest srpski jezik, srpsku povijest, predanje, kulturu, dok je jugoslovenski nacionalizam zanemario naziv jezika, pa ga onda uzeo za glavni jezik države i društva ( iako su se govorila 3 slovenska jezika u Kraljevini SHS ). Oba nacionalizma su odbacivala element religije ( kao što je to bio slučaj i sa njemačkim nacionalizmom ). Još k tome, Jugoslavija je bila nesumnjivo srpska tvorevina. Bez srpske vojske koja je obezbjedila granice sa Mađarskom, Austrijom i Italijom stanje bi bilo drugačije. Iz tog razloga, sudbina srpskog vukovskog nacionalizma se vezala za sudbinu same Jugoslavije i jugoslovenstva. Razlog za to je bio velika sličnost između te dvije ideje u načinu pristupanja problemu ujedinjenja svih, odnosno dijela južnih Slovena, a i izvedenosti jugoslovenskog nacionalizma iz srpskog. Ove dvije ideje su od početka bile usko vezane. Zbog toga će opstanak vukovskog shvatanja srpske nacije zavisiti od uspijeha jugoslovenstva u budućnosti.