Nacionalni zamah ( 1881 - 1918 )
Godine 1881. je donijet zakon koji dozvoljava osnivanje političkih stranaka. Veoma brzo donijet je i Radikalski ustav 1888. godine koji je od Srbije napravio ustavnu parlamentarnu demokratsku monarhiju. Srpski parlament je konačno dobio ovlašćenja i moć koja pripadaju parlamentima u tadašnjoj Evropi. Okruženje Srbije se postepeno mijenjalo. Godine 1878. Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu, a 1908. je aneksirala. Iste godine je Bugarska postala nezavisna od Otomanskog carstva. Bolesnik sa Bosfora je propadao i ciljevi srpske nacionalne politike odjednom su izgledali sasvim mogući.
Sa jedne strane, gubitak Bosne i Hercegovine je bio ogroman udarac srpskoj nacionalnoj ideji, ali sa druge strane aneksija je primorala Srbiju da sve svoje snage okrene ka istoku i jugu. Uskoro je stvoren savez balkanskih država koji će munjevitom brzinom srušiti vjekovnu vlast Istanbula na ovim prostorima.
Ovo je bilo vrijeme nacionalnog zamaha, ali ne samo srpskog, već i grčkog i bugarskog. Do sada, srpska nacionalna ideja se razvijala i borila da dobije svoj konačan oblik. Osnova srpske nacionalne politike bilo je naprednjačko shvatanje srpske nacije koje je obuhvatalo prostore Bosne, Hercegovine, Vojvodine, Crne Gore, Šumadije i vardarske Makedonije smatrajući ljude sa tih prostora čisto Srbima. Ipak, aneksija Bosne i Hercegovine je oduzela ogroman dio željenog nacionalnog korpusa, sa jedne strane, a sa druge strane, narod vardarske doline ( iako anacionalan ) je po njemačkom modelu nacije više pripadao bugarskom nego srpskom nacionalnom korpusu ( što je u svojim kartama predstavio i Jovan Cvijić ). Ipak, politika srpske vlade nikako nije mijenjala svoj pravac. Nacionalni zamah je sve više uzimao maha. Većih previranja i promjena u samoj nacionalnoj ideji nije bilo u ovim vremenima. Od 1881. do 1918. srpska nacionalna politika bila je vukovska, naprednjačka, a sam narod se držao crkveno-konzervativnog shvatanja. U Bosni su se javljala srpska i muslimanska udruženja koja su u početku sarađivala. Srpski nacionalizam je počinjao da zauzima mjesto i među bosanskim muslimanima. ODređeni muslimani su se izjašnjavali kao Srbi, ali su nailazili na otpor kod svoje pravoslavne braće. Naime, podjele u Bosni i Hercegovini su bile toliko duboke da se kod velike većine i pravoslavnih i muslimanskih Slovena razvio odnos koji imaju dvije različite narodnosti ( naravno, bilo je odbojnosti i na muslimanskoj strani ). Pravoslavni i muslimani nisu mogli vidjeti svoje zajedništvo. Pošto je predmet razmatranja samo srpski nacionalizam, onda ću se samo ograničiti na uzroke ove podjele koji su došli sa te strane. Naime, Srbi su razvili osjećaj identiteta koji se zasnivao na vjerskoj opredijeljenosti. Samo pravoslavni Srbin je pripadao srpskoj naciji. To je ujedno bila i posljedica same povijesti balkanskih prosotora. Muslimani su vijekovima bili vladajuća klasa koja je naglašavala svoju posebnost u odnosu na hrišćansku raju, sa kojom je dijelila jezik i porijeklo. Takvo stanje je uslovilo kasnije jačanje crkveno-konzervativne nacionalne struje među običnim srpskim narodom. Pravoslavci su odbijali srbovanje muslimana, a većina muslimana je i dalje čuvala svoju posebnost, uprkos nezavidnom položaju u kojem su se našli poslije 1878. Uskoro je srpska nacija izgubila muslimanski narod na koji je računala.
Balkanskim ratovima srpski nacionalizam je ipak imao velike pobjede. Jedan od ciljeva Načertanija je ispunjen-Makedonija je u sastavu srpske države. Ali, više nije bilo Srba pogodnih za oslobađanje, osim onih u Austro-Ugarskoj. To je upravo bio i jedan od razloga zbog kojih je Srbiji i objavljen rat. Nacionalni zamah poslije uspijeha u Balkanskim ratovima je bio tako jak da su određeni krugovi u Beču strahovali od lančane reakcije unutar Habzburške carevine. Austro-Ugarska je već godinama pokušavala da na neki način izađe u susret srpskom nacionalizmu koji je uspjeo raspiriti najviše hrvatski nacionalizam. Odgovor je došao u vidu trijalizma Carevine. To je ujedno i začetak jugoslovenske ideje, koja je već i postojala paralelno u Srbiji. No, to su bile dvije vrste jugoslovenstva. Habzburško jugoslovenstvo je zagovaralo ujedinjenje Vojvodine, Slavonije, Dalmacije, Bosne, Hercegovine i ostalih južnoslovenskih zemalja u zasebnu kraljevinu unutar Austro-Ugarske. Takva ideja je i odgovarala Beču, iako nisu svi mislili da tako. Srpsko jugoslovenstvo je utemeljeno na Srbiji kao Pijemontu Južnih Slovena. Srbija bi trebala svojom silom osloboditi kako Srbe, tako i Hrvate i Slovence sa kojima bi stvorila jednu državu. To je zapravo bilo proširenje načina mišljenja naprednjačkog shvatanja srpske nacije. I prirodno je što jeste, jer je Srbija bila ta sila koja je željela da ujedini. Ona je htjela da upotrijebi svoju državnu moć za određeno djelovanje, a za svako državno djelovanje je potrebno opravdanje. U ovom slučaju, najpraktičnije opravdanje je ležalo u jugoslovenstvu, stvorenom prostim proširivanjem vukovske nacionalne ideje od strane malobrojne više klase. Upravo ta činjenica da je nekolicina krojila čitavu nacionalnu politiku i dovela do kasnijeg slome naprednjačke struje. Ne uzimajući u obzir sama osjećanja običnog naroda, političke i intelektualne elite su na kraju stvorile Jugoslaviju.
Godine 1881. je donijet zakon koji dozvoljava osnivanje političkih stranaka. Veoma brzo donijet je i Radikalski ustav 1888. godine koji je od Srbije napravio ustavnu parlamentarnu demokratsku monarhiju. Srpski parlament je konačno dobio ovlašćenja i moć koja pripadaju parlamentima u tadašnjoj Evropi. Okruženje Srbije se postepeno mijenjalo. Godine 1878. Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu, a 1908. je aneksirala. Iste godine je Bugarska postala nezavisna od Otomanskog carstva. Bolesnik sa Bosfora je propadao i ciljevi srpske nacionalne politike odjednom su izgledali sasvim mogući.
Sa jedne strane, gubitak Bosne i Hercegovine je bio ogroman udarac srpskoj nacionalnoj ideji, ali sa druge strane aneksija je primorala Srbiju da sve svoje snage okrene ka istoku i jugu. Uskoro je stvoren savez balkanskih država koji će munjevitom brzinom srušiti vjekovnu vlast Istanbula na ovim prostorima.
Ovo je bilo vrijeme nacionalnog zamaha, ali ne samo srpskog, već i grčkog i bugarskog. Do sada, srpska nacionalna ideja se razvijala i borila da dobije svoj konačan oblik. Osnova srpske nacionalne politike bilo je naprednjačko shvatanje srpske nacije koje je obuhvatalo prostore Bosne, Hercegovine, Vojvodine, Crne Gore, Šumadije i vardarske Makedonije smatrajući ljude sa tih prostora čisto Srbima. Ipak, aneksija Bosne i Hercegovine je oduzela ogroman dio željenog nacionalnog korpusa, sa jedne strane, a sa druge strane, narod vardarske doline ( iako anacionalan ) je po njemačkom modelu nacije više pripadao bugarskom nego srpskom nacionalnom korpusu ( što je u svojim kartama predstavio i Jovan Cvijić ). Ipak, politika srpske vlade nikako nije mijenjala svoj pravac. Nacionalni zamah je sve više uzimao maha. Većih previranja i promjena u samoj nacionalnoj ideji nije bilo u ovim vremenima. Od 1881. do 1918. srpska nacionalna politika bila je vukovska, naprednjačka, a sam narod se držao crkveno-konzervativnog shvatanja. U Bosni su se javljala srpska i muslimanska udruženja koja su u početku sarađivala. Srpski nacionalizam je počinjao da zauzima mjesto i među bosanskim muslimanima. ODređeni muslimani su se izjašnjavali kao Srbi, ali su nailazili na otpor kod svoje pravoslavne braće. Naime, podjele u Bosni i Hercegovini su bile toliko duboke da se kod velike većine i pravoslavnih i muslimanskih Slovena razvio odnos koji imaju dvije različite narodnosti ( naravno, bilo je odbojnosti i na muslimanskoj strani ). Pravoslavni i muslimani nisu mogli vidjeti svoje zajedništvo. Pošto je predmet razmatranja samo srpski nacionalizam, onda ću se samo ograničiti na uzroke ove podjele koji su došli sa te strane. Naime, Srbi su razvili osjećaj identiteta koji se zasnivao na vjerskoj opredijeljenosti. Samo pravoslavni Srbin je pripadao srpskoj naciji. To je ujedno bila i posljedica same povijesti balkanskih prosotora. Muslimani su vijekovima bili vladajuća klasa koja je naglašavala svoju posebnost u odnosu na hrišćansku raju, sa kojom je dijelila jezik i porijeklo. Takvo stanje je uslovilo kasnije jačanje crkveno-konzervativne nacionalne struje među običnim srpskim narodom. Pravoslavci su odbijali srbovanje muslimana, a većina muslimana je i dalje čuvala svoju posebnost, uprkos nezavidnom položaju u kojem su se našli poslije 1878. Uskoro je srpska nacija izgubila muslimanski narod na koji je računala.
Balkanskim ratovima srpski nacionalizam je ipak imao velike pobjede. Jedan od ciljeva Načertanija je ispunjen-Makedonija je u sastavu srpske države. Ali, više nije bilo Srba pogodnih za oslobađanje, osim onih u Austro-Ugarskoj. To je upravo bio i jedan od razloga zbog kojih je Srbiji i objavljen rat. Nacionalni zamah poslije uspijeha u Balkanskim ratovima je bio tako jak da su određeni krugovi u Beču strahovali od lančane reakcije unutar Habzburške carevine. Austro-Ugarska je već godinama pokušavala da na neki način izađe u susret srpskom nacionalizmu koji je uspjeo raspiriti najviše hrvatski nacionalizam. Odgovor je došao u vidu trijalizma Carevine. To je ujedno i začetak jugoslovenske ideje, koja je već i postojala paralelno u Srbiji. No, to su bile dvije vrste jugoslovenstva. Habzburško jugoslovenstvo je zagovaralo ujedinjenje Vojvodine, Slavonije, Dalmacije, Bosne, Hercegovine i ostalih južnoslovenskih zemalja u zasebnu kraljevinu unutar Austro-Ugarske. Takva ideja je i odgovarala Beču, iako nisu svi mislili da tako. Srpsko jugoslovenstvo je utemeljeno na Srbiji kao Pijemontu Južnih Slovena. Srbija bi trebala svojom silom osloboditi kako Srbe, tako i Hrvate i Slovence sa kojima bi stvorila jednu državu. To je zapravo bilo proširenje načina mišljenja naprednjačkog shvatanja srpske nacije. I prirodno je što jeste, jer je Srbija bila ta sila koja je željela da ujedini. Ona je htjela da upotrijebi svoju državnu moć za određeno djelovanje, a za svako državno djelovanje je potrebno opravdanje. U ovom slučaju, najpraktičnije opravdanje je ležalo u jugoslovenstvu, stvorenom prostim proširivanjem vukovske nacionalne ideje od strane malobrojne više klase. Upravo ta činjenica da je nekolicina krojila čitavu nacionalnu politiku i dovela do kasnijeg slome naprednjačke struje. Ne uzimajući u obzir sama osjećanja običnog naroda, političke i intelektualne elite su na kraju stvorile Jugoslaviju.