1868 - 1881
Poslije smrti Mihaila Obrenovića 1868. godine, na vlast dolazi Milan Obrenović. Pod njegovom vlašću, 1881. godine donijet je zakon kojim je dozvoljeno stvaranje političkih stranaka. Ubrzo su nastale Radikalna, Napredna i Liberalna stranka, sve mahom nacionalističke, i to naprednjačkoga shvatanja možda? Teško je ipak reći kojoj nacionalnoj struji je koja stranka pripadala, jer se te struje više nisu sukobljavale. No, iz kasnijih djelovanja nakon Prvog svjetskog rata, a iz Načertanija, moglo bi se reći da je državna sila bila prvenstveno naprednjačkoga nacionalnoga shvatanja. Ipak, Pašić je uporedo sa ujedinjenjem sa Hrvatima, radio i na "malom rješenju" koje je značilo stvaranje srpske države koja bi obuhvatila ciljeve postavljene kako Vukovim shvatanjem Srba tri zakona, tako i Načertanijem ( što je jednako šešeljevskoj Velikoj Srbiji, od Vardara do linije Karlobag-Ogulin-Virovitica ). Naprednjačko shvatanje je, može se zaključiti, postalo vladajuće u višim slojevima srpskog društva i unutar državne sile, dok je crkveno-konzervativno shvatanje se učvrstilo, ironično, kod običnog naroda. Naprednjačka Vukova struja koja je prava narodna opcija je postala nacionalna ideja viših slojeva i zauzela je mjesto konzervativnog shvatanja kao shvatanja manjine, dok je ova zauzela njeno mjesto ideje širokih narodnih masa. Povijest je zaista kraljica ironije.
U ovom vremenskom razmaku, početna srpska narodna ideja je postavila temelje svom daljem razvoju i evoluciji u nacionalizam u pravom smislu te riječi. Od samoga početka, srpski nacionalizam se razvijao po njemačkom modelu koji je za obavezne elemente nacionalnosti uzimao zajedničko porijeklo, jezik, povijest, predanje i kulturu. U duhu tog puta razvitka, kasnije su se razvila dva shvatanja pojma srpske nacije. Uži pojam je bio crkveno-konzervativni koji je kao obavezan element uzimao i vjeroispovjest, dok je širi pojam počivao na svim drugim elementima osim na vjerskom. U njihovom samom začetku došlo je do sukoba iz koga je veoma brzo, čak za manje od pola vijeka, naprednjački, Vukov, narodni odnio prevagu i uzeo mjesto zvanične srpske nacionalne politike Ironično, narodno naprednjačko shvatanje postalo je shvatanje vladajuće manjine, a crkveno širokih narodnih masa. U ovom periodu ta dva shvatanja su bila odvojena, ali će se kasnije početi preplitati sa dolaskom Drugog svjetskog rata, propašću ideje o ujedinjenju Srba tri zakona i uzdizanju crkveno-konzervativnog pojma srpske nacije kao osnovne srpske nacionalne ideje. Taj uspon je uslovljen makedonskim antisrpskim pokretom VMRO ( koji je zapravo bio bugarski pokret ) i ustaškim pokretom u NDH koji je na svoju stranu pridobio bosanske muslimane, koje je naprednjačka struja smatrala za Srbe. Slom naprednjačkog shvatanja je došao uslijed razočarenja koje je nastupilo, prvo od strane bosanskih muslimana, pa kasnije od strane današnjih Makedonaca. Naravno, uzroci takvih djelovanja muslimanskog i makedonskog korpusa je uslovljen kako srpskim, tako i nesrpskim djelovanjem, što bi trebalo biti predmet detaljnije analize.
Poslije smrti Mihaila Obrenovića 1868. godine, na vlast dolazi Milan Obrenović. Pod njegovom vlašću, 1881. godine donijet je zakon kojim je dozvoljeno stvaranje političkih stranaka. Ubrzo su nastale Radikalna, Napredna i Liberalna stranka, sve mahom nacionalističke, i to naprednjačkoga shvatanja možda? Teško je ipak reći kojoj nacionalnoj struji je koja stranka pripadala, jer se te struje više nisu sukobljavale. No, iz kasnijih djelovanja nakon Prvog svjetskog rata, a iz Načertanija, moglo bi se reći da je državna sila bila prvenstveno naprednjačkoga nacionalnoga shvatanja. Ipak, Pašić je uporedo sa ujedinjenjem sa Hrvatima, radio i na "malom rješenju" koje je značilo stvaranje srpske države koja bi obuhvatila ciljeve postavljene kako Vukovim shvatanjem Srba tri zakona, tako i Načertanijem ( što je jednako šešeljevskoj Velikoj Srbiji, od Vardara do linije Karlobag-Ogulin-Virovitica ). Naprednjačko shvatanje je, može se zaključiti, postalo vladajuće u višim slojevima srpskog društva i unutar državne sile, dok je crkveno-konzervativno shvatanje se učvrstilo, ironično, kod običnog naroda. Naprednjačka Vukova struja koja je prava narodna opcija je postala nacionalna ideja viših slojeva i zauzela je mjesto konzervativnog shvatanja kao shvatanja manjine, dok je ova zauzela njeno mjesto ideje širokih narodnih masa. Povijest je zaista kraljica ironije.
U ovom vremenskom razmaku, početna srpska narodna ideja je postavila temelje svom daljem razvoju i evoluciji u nacionalizam u pravom smislu te riječi. Od samoga početka, srpski nacionalizam se razvijao po njemačkom modelu koji je za obavezne elemente nacionalnosti uzimao zajedničko porijeklo, jezik, povijest, predanje i kulturu. U duhu tog puta razvitka, kasnije su se razvila dva shvatanja pojma srpske nacije. Uži pojam je bio crkveno-konzervativni koji je kao obavezan element uzimao i vjeroispovjest, dok je širi pojam počivao na svim drugim elementima osim na vjerskom. U njihovom samom začetku došlo je do sukoba iz koga je veoma brzo, čak za manje od pola vijeka, naprednjački, Vukov, narodni odnio prevagu i uzeo mjesto zvanične srpske nacionalne politike Ironično, narodno naprednjačko shvatanje postalo je shvatanje vladajuće manjine, a crkveno širokih narodnih masa. U ovom periodu ta dva shvatanja su bila odvojena, ali će se kasnije početi preplitati sa dolaskom Drugog svjetskog rata, propašću ideje o ujedinjenju Srba tri zakona i uzdizanju crkveno-konzervativnog pojma srpske nacije kao osnovne srpske nacionalne ideje. Taj uspon je uslovljen makedonskim antisrpskim pokretom VMRO ( koji je zapravo bio bugarski pokret ) i ustaškim pokretom u NDH koji je na svoju stranu pridobio bosanske muslimane, koje je naprednjačka struja smatrala za Srbe. Slom naprednjačkog shvatanja je došao uslijed razočarenja koje je nastupilo, prvo od strane bosanskih muslimana, pa kasnije od strane današnjih Makedonaca. Naravno, uzroci takvih djelovanja muslimanskog i makedonskog korpusa je uslovljen kako srpskim, tako i nesrpskim djelovanjem, što bi trebalo biti predmet detaljnije analize.