Izbledeli uzani džins. Ležerna pamučna majca ili retro džemperić. Naizgled razbarušena kosa, a zapravo je svaka dlaka na svom mestu. Naočari debelih okvira, ali ne nužno sa staklima. Palestinska marama. Bendovi s najboljim recenzijama na
Pitchforku u slušalicama. Šoping. Ironija, apatija i nostalgija. Pripojite sve ovo jednoj osobi i dobili ste prosečnog hipstera.
Termin „hipster“ se prvi put pojavio 40-ih godina u SAD i opisivao je pripadnike bele srednje do više klase, koji su imali afinitete prema tadašnjoj džez i bluz sceni. Nisu se zaustavljali samo na muzici – trudili su se da prisvoje stil oblačenja, način govora i uopšte kompletan imidž muzičara. Boemski život, uživanje lakih droga i često naginjanje homoseksualnosti... Tendencija da se zanemari status, poreklo i pripadanje društvenom sloju belih kragni.
Svi se slažu u jednom: hipsteraj je podkultura koja se prezentuje kao kontra-kultura. Stvorena da bi konzumirala, pri tom pokušavajući da oda privid apsolutne kreativne autentičnosti. No, nekim čudom, od Tokija do Njujorka, od Johanezburga do Osla, svi hipsteri izgledaju suštinski isto, slušaju iste izvođače i imaju iste stavove.
Biti različit da bi se bio isti? U hipster fenomenu ogleda se sila novih strategija marketinga – kroz sajtove, blogove, individualne kreatore mišljenja i viralne internet fenomene. Kada pogledamo širu sliku, sve počinje da liči na masovni marketinški eksperiment.
http://www.b92.net/kultura/dokolica.php?nav_category=1072&nav_id=436865