Sreten Marić

Baudrillard

Autošoven
VIP
Poruka
131.156
Sreten Marić je bio esejista, prevodilac i profesor svetske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Rođen je u selu Subjelu (opština Kosjerić), ali se od najranije mladosti mnogo i često selio (u Beograd, Skoplje, Lion). U Beogradu je diplomirao književnost, a u Parizu je doktorirao istoriju. Kao gimnazijski profesor radio je u Beogradu, Skoplju i Zagrebu, gde objavljuje i prve prevode. Drugi svetski rat proveo je u Beogradu i rodnom Subjelu, a nakon rata se na poziv Marka Ristića, tadašnjeg jugoslovenskog ambasadora u Parizu, zaposlio kao savetnik za kulturu u toj ambasadi. Šezdesetih godina se vratio u Srbiju, gde je započeo profesorsku karijeru na Filozofskom fakultetu. Bio je član Udruženja književnika Srbije i Vojvođanske akademije nauka i umetnosti.

Bio je čovek od sveta i erudita, veliki poznavalac književnosti, istorije umetnosti i istorije filozofije. Govorio je francuski, engleski, nemački i ruski jezik, a prevodio je dela Karla Marksa („Odabrana pisma“), Ferdinanda de Sosira ("Opštu lingvistiku") i Džonatana Svifta („Guliverova putovanja“).

Društvo književnika Vojvodine mu je 1987. godine dodelilo nagradu za životno delo.

Biblioteka Matice srpske i opština Kosjerić, počev od 2005. godine, svake dve godine dodeljuju nagradu „Sreten Marić“ za najbolji esej, odnosno knjigu eseja iz književnosti, umetnosti ili filozofije

Pisao je o Eshilu, Servantesu, Stendalu, Vijonu, Lotreamonu, Montenju, Rembou, Šatobrijanu, Fokneru, Sartru, Bodleru, Helderlinu, Prustu itd.

Pored eseja o svetskim piscima, pisao je eseje i o filozofima i misliocima: o Hajdegeru, Kasireru, Kantu, Frojdu, Gastonu Bašlaru, Levi-Strosu, Diltaju, Koževu, Rolanu Bartu i Mišelu Fukou.

goodreads.com
 

Sreten Marić, esejista​

Eseji Sretena Marića, istovremeno i vodiči kroz čitave biblioteke knjiga po predmetnom registru, u stvari su lične čitalačke avanture - dobro skrojene priče o pustolovini čitanja

Književni opus Sretena Marića (1903 – 1992) u potpunosti je „esejistička literatura o literaturi“, neretko i esejistička literatura o esejističkoj literaturi o literaturi. NJegovi kritički ogledi o nekom delu, opusu, književno-umetničkom fenomenu ili teorijskom pravcu, uglavnom kroz kritički prikaz kritičkih ogleda drugih pisaca i teoretičara, otkrivaju neposredni doživljaj koji je postao „sastavni deo vlastite ličnosti“ autora.

Ogledi Marićevi, svojevrsna odiseja dela o kojem je poveo reč kroz različite individualne doživljaje i promišljanja ranijih čitača koji su ostavili traga za svojim čitanjima, zapravo su odiseja autorskog subjekta kroz doživljavanje i promišljanje datog dela, glavnim njegovim tokom, ali i tokom njegovih pritoka i meandara, sve do ušća ili poniranja pod zemlju, pod kamen. Tada smo sa Sretenom Marićem ili na pučini, na otvorenom moru, ili u podzemlju s ponornicom. A to je čas kad njegov esej postaje poezija, kad stručni jezik znalca postaje nedovoljan da izrazi iskustvo s nepoznatim i neočekivanim, i kad ovaj erudirani profa postaje mangup u redovima teorije i istorije svetske književnosti. Eros znanja tad upoznaje istinski užitak.

Kao što govori o literaturi koja se već osvrtala na delo o kojem je reč da bi zapravo govorio o delu, Marić o samom delu govori da bi, u stvari, govorio o onome po čemu je ono „bogaćenje i bogatstvo života“.
U eseju o Helderlinovoj poeziji, Marić piše: „Prihvatio sam Helderlina u mladosti, kad prihvaćena poezija postaje sastavni deo vlastite ličnosti. Sve što se čita kasnije, može se dopasti, može uticati, ali naše pravo blago su pesnici ranih dana. Onda sam, na nesreću, počeo da pratim šta se piše o Helderlinu.“
U ove tri rečenice naziru se osnove Marićeve kritičko-esejističke poetike. Najpre, neposredni, nepatvoreni doživljaj dela i doživljaj otkrića u delu. Zatim, obaveštenost o doživljajima i promišljanjima drugih o tom delu, jer čovek nije sam sebi dovoljan, potom, ali ne na kraju, kritičko sučeljavanje stavova i metodološki zasnovana argumentacija sopstvenog suda. I najzad, ironijski odmak od celog kritičarsko-esejističkog preduzeća u odnosu na samo delo.
„Nijedan kritički metod ne može biti objektivno punovažan, prihvatljiv za svakoga“, kaže Marić. „Metod je ličan, ali to ne znači, bar u principu, da je lišen dokazne snage naučne argumentacije.“

Eseji Sretena Marića – uvek poučni, nikad dosadni – iako eruditni, lako se pamte, a izraz im je jasan kao dan. U interpretaciji nikada ne simplifikujući i najkomplikovanije teorije, Marić, ipak, postojano zadržava prezir prema njihovoj bespotrebno rogobatnoj terminologiji. NJegovi eseji, istovremeno i vodiči kroz čitave biblioteke knjiga po predmetnom registru, u stvari su lične čitalačke avanture – dobro skrojene priče o pustolovini čitanja.
Neposredan u zaključku, bez dlake na jeziku, elegantan u izrazu – elegantan u izrazu, ali ne i u nameri – esejista Marić je oličenje sopstvenog stava da je interpretacija kreativan čin.
U eseju o hermeneutici rediteljstva, pod naslovom „O zaboravljenoj Kordeliji“, Marić istražuje odnos režije prema dramskom tekstu i utvrđuje tri njegove mogućnosti. Njih možemo smatrati važećim i za odnos kritičara prema književnom tekstu.
Pasivna vernost tekstu je oduran, nekreativan pristup koji iz vida potpuno gubi duh dela koji se oživljava isključivo kroz duh vremena u kojem se delo tumači. Pristup pasivne vernosti delu, muzej je voštanih figura.
Dva stvaralačka pristupa jesu interpretacija i slobodna adaptacija.
Interpretacija zahteva originalnost tumačenja u duhu samog dela, dakako iz duha vremena interpretatora.

Slobodna adaptacija, koja je uobičajeno efektnija od interpretacije, najčešće predstavlja potpuno zanemarivanje duha samog dela, ali valjano izražava duh svog vremena. U stvari, tumač je tu pravi autor tumačenog dela. Kritičkim aparatom, on konstruiše imaginarno delo koje tumači.
U slobodnoj adaptaciji kao neobavezujućem odnosu prema duhu dela, Sreten Marić vidi najsnažnije kritičke pravce svog vremena, kojima ne odriče ni originalnost postupaka ni ingenioznost zaključaka.
Po svemu sudeći, Marićev odnos prema delu koje tumači bio je interpretatorski. Nesporna originalnost njegovog tumačenja zasniva se, dakle, ne na „samovoljnoj genijalnosti tumača koji delo uzima za povod“, nego na originalnom tumačenju samog dela, na otkrivanju njegovih „imanentnih mogućnosti“.
Kad čitam Sretena Marića, a volim da čitam Sretena Marića, osećam sam život. Tako kao Marić, eseje je na srpskom jeziku u naše vreme znao da piše još samo Jovan Hristić. Obojica su umela da misle uz dlaku predrasudama, obojica su temeljno obrazovani ljudi, a nisu krili svoja neznanja, nego su ih sa ironijom isticali. I obojica su, više od svega, volela život.

Zlatko Paković
 

Ugovor sa bratom​

Pisma Vinsenta Van Goga: Ovaj svet je smandrljan na brzinu

Van Gog je takođe oko, jer svaki slikar je, bar do skora, bio oko. On se i učio da gleda kod impresionista, ali on je nešto posebno. Slikar, kao i svi oni, kolorista kao i oni. „Slikar budućnosti je kolorista kakvog još nije bilo“, piše on bratu, to jest pesnik hvalospevac raskoši i sjaja života, blagobitija koje život pruža, što je sve slikarstvo od pećinskog do danas. A retko ko je voleo život, ženu, sunce, zvezde, tako neobuzdano kao on. Uprkos svemu. „Što sam ružniji, matoriji, stariji (sa trideset pet godina!S.M.), bolestan, siromašan, utoliko više hoću da se osvetim praveći boju svetlom, blistavom“, pisao je. Ima mnogo njegovih slika koje su hosana životu: ona rascvetana grana badema, naslikana upravo pred jedan težak nastup, kao čestitka bratu za novorođenog sina, onaj pejzaž sa dvokolicom, ushićenje da prostor pod nebom postoji, da se zemlja da lako gaziti, i tolike druge. Ali umetnost može i zna da kazuje i nešto drugo
Na tržištu slika danas njegova zaostavština vredi koju milijardu dolara. A on je gladovao, u najbukvalnijem smislu, celog svog života. „Umreti možda nije tako teško kao živeti“ – pisao je. Slikao je bez predaha, sliku za slikom, a za života, mada mu je brat bio trgovac slika, prodao je samo jednu (neki vele i tri). I neka umetnici povodom Van Goga ne podižu optužbe protiv ravnodušnosti sveta. Ni jednu od njih, ni pariska avangarda, kojoj je pripadao, nije videla kao delo genija, što je bio.
Slikarka Sizan Valadon priča kako je kod Lotreka, koji je, po starom francuskom, danas zapuštenom običaju, primao zvanice jednom nedeljno, u Parizu, dolazio i Van Gog „noseći teško platno pod miškom. Postavljao bi ga u neki kut, ali dobro osvetljeno, i čekao da mu ostali poklone malo pažnje. Niko ga nije primećivao. A on bi seo preko puta platna, motrio poglede, malo se mešao u razgovor, pa kad bi mu dojadilo, odlazio sa svojom slikom“. I Sizan dodaje: „Slikari su gadovi“. Možda ne gadovi, koliko egocentrični. Za njih je njegovo slikarstvo bilo „ekstravagantno, preterano“. Čak i ono iz pariske epohe, koje nama izgleda poema radosti. Avangarda se plašila, izgleda, da je on svojim „preteranostima“ još više ne kompromituje pred publikom i inače malo naklonjenoj.

Jedini koji je, po svemu sudeći, shvatio značaj Van Goga, bio je Gogen, i sam „uklet“, i sam prosjak. Ali Gogen je, kao i mnogi umetnici predani dušom i telom svome pozivu, nemilosrdno sebičan, zauzet isključivo sobom. Po smrti braće Van Gog on će pisati: „Ispitajmo situaciju, možda se, ako je čovek vešt, može imati neke vajde od nesreće Van Gogovih“. Nešto ranije, on će podozrevati bezazlenog Van Goga, da želi da ga iskoristi. Umetnici su često takvi. Kao što je govorio Prust „neophodno je biti krajnje sebičan i bezobziran, da se čovek sav preda svome delu“. Brat Van Gogov, Teo, veli za njega: „Reklo bi se da su u njemu dva čoveka, jedan divno obdaren, šarmantan, osećajan, drugi egoista, nemilosrdan.“ No zar bi i sam Van Gog pristajao da celog svog ubogog života bude težak teret svome bratu, jedinom biću koje ga je volelo i koje je on smeo da voli, da nije iznad njega, egoističan, nemilosrdan, stajao zahtev njegovog stvaralaštva, koji je sebi podređivao sve, pa i samog stvaraoca. „Ah, dragi brate“ – pisao je on, „po katkad tako dobro znam šta hoću. U životu a i u slikarstvu, ja mogu bez dobrog Boga, ali ja, koji patim, ne mogu bez nečeg što je veće od mene, što je moj život, ne mogu se odreći stvaralačke moći“. Veli: moći.

Danas nas je mnogo na ovom svetu koji ga smatraju najboljim slikarem njegovog veka. A zaista je gladovao, sanjajući, uzalud, da od slika dobije toliko bar koliko mu je para potrebno za boje i platna. Bio je snažna senzualna priroda, a u periodima najvećeg blagostanja, jedva je uspevao da odvoji toliko koliko je valjalo platiti da se ode dva puta mesečno u kupleraj, onaj najnižeg ranga, kupleraj za zuave kraj palanačke kasarne.

Kad je poludeo brat mu je mogao da plati samo mesto treće klase, kategorija siromaha. Prva klasa je koštala 250 franaka, treća 100. I tu je gladovao, jer mu se gadilo jelo puno bubašvaba. Niko nije hteo njegovih slika. U Holandiji niko. U Parizu ih je prodavao starinarima, koji su ih prodavali drugim slikarima, da ih izgrebu i na njima slikaju svoje. Vele da je tako izgrebana slika odlična podloga za lepa dela. U Arlu, u periodu remek-dela, lekar ludnice, dobar čovek, prima kao poklon jednu sliku. Kod druge je već ustuknuo. Ponudio je apotekaru koji je odbio takođe, uvređen. Primio ju je najzad, milosrdno, ekonom, da je godinama kasnije proda za dobre pare. Slika koju je doktor dobroćudno primio, poslužila je kasnije za vrata na kokošarniku.

U ludnici u Sen Remi niko nije hteo da plati 5 franaka Van Gogovu sliku. Kasapi i bakali, kojima je nudio svoje slike u razmenu, radiju su mu davali robu džaba. U Parizu isto tako. Na jednoj rasprodaji, deset slika uvezanih kanapom prodavalo se za pet franaka, celi paket. Četiri godine posle smrti Van Gogove, na jednoj drugoj rasprodaji, za Sezana se plaćalo 60, a za Van Goga 30 franaka slika. I, čudo nad čudima, taj čovek je imao snage i vere u sebe da slika uprkos svega toga. Da slika bez prestanka, po deset, po dvanaest sati dnevno. Poslednjih godinu dve, skoro svakog dana po jednu sliku, često remek-dela.

Šta je to što je odlikovalo tog čoveka, što je činilo da su ga ljudi smatrali ekscentričnim čudakom, što ih je kod njega tako često šokiralo? Rekao bih, njegova nesposobnost da bude polutan, apsolutno dosledna predanost svojim idealima. Beskompromisna. Iz porodice je gde su se već generacije bavile prodajom slika. I on počinje sa tim zanatom, ali je voleo više slike no novac koji se za njih dobija. Izbacili su ga sa posla. Otac mu je bio evangelistički pastor, pa je zaželeo da sledi oca u tako uzvišenom pozivu. Bio je retko obrazovan, govorio odlično holandski, engleski, francuski, čitao neumorno, grčke tragičare, Homera, Šekspira, Dantea, dela svojih savremenika, Engleza, Francuza, Nemaca, a njegova pisma, uvek improvizovana, pokazuju da je bio izuzetno talentovan pisac, pa su ga ipak izbacili iz pastorske škole, jer nije mogao da se prilagodi pedantnosti i praznini savremene teologije. „I suviše sam dobro video igru koje izvodi savremeno hrišćanstvo. Ono me je fasciniralo. Dugujem mu ledenu mladost“.

Dozvolili su mu najzad da propoveda Jevanđelje, tamo gde je retko ko pristao otići. Najbednijim među bednima, rudarima ugljenokopa u Borinažu, u Belgiji. Iskren, pravi hrišćanin, strasni čitalac Jevanđelja, povesti Hrista, tog „najvećeg od svih umetnika“, kako ga je Van Gog zvao, on je hteo da podeli njihov život, da se odeva kao oni. A oni su radili u jamama koje su zvali Džak, Mrtvački sanduk, Zajednička grobnica, hranili se uglavnom krompirom, a kada bi postali invalidi rada, niko se za njih nije brinuo. Videv sve to, Van Gog se razljutio, otišao kod prosednika rudnika da traži više pravde. Odgovorili su mu: „Gospodine Vensane, zatvorićemo vas u ludnicu, ako nas ne ostavite na miru“. Svi su bili skandalizovani, Konsistorij ga je otpustio, a vlastiti otac, pastor, pokušao je i sam nekoliko puta da ga zatvori u ludnicu, verovatno iskreno ubeđen da je lud i skandalozan onaj ko teži da izmeni bogom zasnovan poredak sveta.

A Van Gog će iz te avanture izvući gorko iskustvo i o ljudima i o bogu: „Nema tvrdokornijih nevernika, skučenijih no što su pastori, osim žena pastora“. Iskustvo utoliko nepodnošljivije što je pogađalo vlastitog oca i majku. A o dobrom Bogu i njegovom delu, sa gorkom ironijom: „Šta možeš kad su neuspele skice, a čovek voli umetnika koji ih je napravio, onda se ćuti. Ali ipak ima pravo da zahteva nešto bolje…Ovaj svet je smandrljan na brzinu, u jednom lošem trenutku, kada stvaralac nije znao šta radi, kad nije vladao sobom…No samo veliki majstori mogu ovako teško da se prevare“.
I sam čovek kao da nije bio privlačan. Ružan, preteran u svemu, osamljen, uvek sputavan, onemogućavan, onaj koji remeti sve ravnoteže, skupo stečene mirove. Bilo da su ga same sa gnušanjem odbile, bilo da su se porodice isprečile, nijedna njegova strasna ponuda braka nije našla odziva, ni privremeno. Susreo je nešto toplote i razumevanja samo kod jedne prostitutke, Siem, već iscrpljene, teške alkoholičarke, nađene na trotoaru u Amsterdamu, koja će se i sama ubiti nekoliko godina posle njega. Od nje ga je otrgla porodica. Što god da bi započeo, promašio je, fatalno. Pisao je još mlad: „Ljudi su u nemogućnosti da išta učine, zarobljeni u užasnom kavezu, užasnom, strašnom. Nemoguće je uvek reći šta je to što ih zatvara, šta je to što kao da ih ukopava, ali čovek uvek oseća nekakve rešetke, poluge, zidove“.

A niko nije manje tražio od života. Samo da pošteno, što skromnije, ne ističući se, vrši svoj posao. Kao propovjednik, pa onda kao slikar. Pred kraj života, posle mnogo poniženja, posle sloma najdražih nada, rveći se sa ludilom, još uvek nije sustajao. Pisao je tada sestri: „Vrlo verovatno da ću još mnogo morati da patim. No to mi ni najmanje ne odgovara, jer ja ni u kom slučaju ne želim život mučenika, jer ja sam uvek tražio drugo nešto a ne heroizam, koji nemam, kome se kod drugih divim, ali za koji ne verujem da je moja dužnost, moj ideal.“

Ali ako je herojstvo žrtvovati sve za svoj ideal, onda, ma koliko bilo apsurdno vezati taj predikat za takav subjekt, mora se reći da je Van Gog bio heroj slikarstva. Sve mu je žrtvovao, „sa svom ozbiljnošću koju mogu dati napori misli prilježno usmereni da se uradi što se bolje može“.

Od kada se rešio da bude slikar slikao je bez predaha, neumorno. Slikao je sve što je video, sebe najčešće; ne iz narcizma, već u nedostatku drugog ljudskog modela, a njemu je čovek bio siže prevashodni. Bolestan, sa čestim nastupima ludila, koji su zahtevali duge dane da se od njih oporavi i opet uzme četkicu u ruke, on je od trenutka kad je ušao u ludnicu u San Remi, do dana svoga samoubistva, to jest za godinu i mesec dana, islikao 200 platna, od kojih sedamdeset za sedamdeset dana, koliko je pred kraj života proveo u Overu.
Slikao je dajući u sliku sve što je u sebi imao. „U slikarstvu čovek rizikuje da propadne, pisao je. U izvesnom smislu, biti slikar to je kao biti žrtvovana predstraža.“ To jest, bar, biti slikar kao što je on bio.

„Kako je tvoja glava morala da radi, pisao mu je brat Teo, kako si se ti izložio opasnosti odlazeći do one krajnje tačke gde je vrtoglavica neizbežna…Ne valja se upuštati u te tajanstvene oblasti, koje po svemu sudeći čovek nekažnjeno sme samo da okrzne, ali ne i da u njih zađe“. A videćemo, on iz tih „tajanstvenih oblasti“ izlazio nije.
Ali nije samo izlaganje opasnosti „odlaska do krajnje tačke“ ono što daje pečat tom odnosu. I materijalni, društveni odnosi Van Gogovi su najsvirepija žrtva koju je, koliko znam, neko podneo na oltar božanstvu umetnosti, i inače jednom od najnemilosrdnijih za koje čovek zna. Da bi mogao da slika, Van Gog ne žrtvuje samo sebe, već i stvorenje koje mu je najdraže, žrtvuje svog brata, koji će ga do smrti izdržavati, i sam u teškim materijalnim prilikama. „Ostao si siromah celog svog života, pisao mu je Van Gog, da bi mene hranio, ali ja ću vratiti taj novac, li ću ispustiti dušu.“ Dušu je ispustio, ali novac nije mogao da vrati. Bar ne bratu. Svoj dug je isplaćivao celoga života. Pre svega užasno ponižavajućim osećanjem da je parazit, da mora da bude parazit, dela radi, i još više, jezovitim ugovorom koji je s bratom sklopio. Jer brat je delio mišljenje sveta, mišljenje bar onih u Parizu, naime ne da Van Gog nije slikar, već da je slikar koji se ne može prikazati publici. Slikar, ali nemoguć slikar.
 
I ugovor među braćom je strašan ugovor: Teo je poslovođa u jednoj poznatoj trgovini slika. On već uspeva da prodaje mnoge slikare avangarde. Sinjaka, Monea i druge, čak i Gogena. Ali on nikad i ne pokušava da eventualnim kupcima pokaže slike svog brata. Između njih dvojice je neozvaničen, ali sasvim određen ugovor, ropski za Van Goga: „Samo se po sebi razume, pisao je Van Gog bratu, kada su se dogovorili da mu ovaj daje sto pedeset franaka mesečno, samo se po sebi razume da ću ti svakoga meseca slati sve što budem naslikao, ta dela će biti, kao što kažeš tvoja svojina, ja se potpuno slažem sa tobom da ti imaš apsolutno pravo da ih nikom ne pokažeš i da ja neću imati nikakve zamerke ako ih ti uništiš.“ I brat mu, istina, nije uništavao slike, bar ne sve, možda poneko glomaznije platno, za koje nije više u kući imao mesto gde da ga skrije; nije ih uništavao, ali ih skoro nikom nije pokazivao.

Nama kada se šetamo muzejom Van Goga, taj stav i brata trgovca slikama a i slikara, potpuno je, ama potpuno neshvatljiv, jer nema slikarstva koje otprva i za uvek ostavlja tako snažan, tako pozitivan utisak, mada za njega u ono doba mora da je bilo puno razloga. No onda nam doba postaje neshvatljivo.

Teško je reći šta je to tako specijalno za slikarstvo Van Goga. Slika se, kao i muzika, ne prevodi u reči, kao što se ni reči poezije ne daju preneti u prozu, kao što se i sve na ovom svetu što se izrazilo moglo izraziti samo onako kako se izrazilo, i nikako drukčije, jer je sve što zaista nešto kazuje jednostavno. Rekao bih samo ovo, mada to, čini mi se, ne dotiče najbitnije: devetnaesti vek je veliko doba u slikarstvu. Krajem tog veka žive u Francuskoj i stvaraju tri velikana: Mone, Sezan i Van Gog. Sezan je za Monea rekao: „To je samo oko, ali kakvo oko“. To, naravno, nije sasvim tačno, jer se istina o jednom čoveku, o jednom umetniku, ne da zbiti u jednu kratku rečenicu, ali je u nečem bitnom tačno. A, zaista, nije mala stvar videti i kazati šta oko vidi, jer je svet naših čula čudo nad čudima:

Vi, srećne oči,
sve što ste ikad videle,
bilo što mu drago,
ipak je bilo tako lepo.
Pevao je himnu očima stari Geteov čuvar kule.
Sezan je i oko i još nešto drugo uz to. Onaj koji je tražio da utvrdi šta znači preneti na platno svoju „petite sensation“, svoj vizuelni utisak, šta je to što strukturira naše viđenje, koji zakoni vladaju uobličavanjem. To su oni njegovi famozni „kub, konus i cilindar“, sva ona problematika koja će se, na razne načine, postaviti dvema trima generacijama. Mone i Sezan su započeli taj veliki poduhvat, što je bilo moderno slikarstvo do pre neke decenije.

Van Gog je takođe oko, jer svaki slikar je, bar do skora, bio oko. On se i učio da gleda kod impresionista, ali on je nešto posebno. Slikar, kao i svi oni, kolorista kao i oni. „Slikar budućnosti je kolorista kakvog još nije bilo“, piše on bratu, to jest pesnik hvalospevac raskoši i sjaja života, blagobitija koje život pruža, što je sve slikarstvo od pećinskog do danas. A retko ko je voleo život, ženu, sunce, zvezde, tako neobuzdano kao on. Uprkos svemu. „Što sam ružniji, matoriji, stariji (sa trideset pet godina!S.M.), bolestan, siromašan, utoliko više hoću da se osvetim praveći boju svetlom, blistavom“, pisao je. Ima mnogo njegovih slika koje su hosana životu: ona rascvetana grana badema, naslikana upravo pred jedan težak nastup, kao čestitka bratu za novorođenog sina, onaj pejzaž sa dvokolicom, ushićenje da prostor pod nebom postoji, da se zemlja da lako gaziti, i tolike druge. Ali umetnost može i zna da kazuje i nešto drugo.

Uvek kroz raskoš i sjaj boja, tonova, reči – u tome i jeste njen najviši paradoks – ona zna da kaže celog čoveka, ne samo njegovu sreću već i njegove patnje, grčeve i boli, slutnje smrti, očaja samoće. Naravno, ako ne Mone, a ni Sezan, mnogi slikari su kazivali tu tragičnu stranu ljudskog života, neki i sa sredstvima sličnim Van Gogovim, ali, čini mi se, nikad tako isključivo slikarski. Evo šta ja sa tim mislim: Recimo, kad Goja hoće da izrazi užase i strahote života, njegova se paleta, istina, menja, ona nije ista kao kad slika lepe aristrokratkinje, ali je pored toga bitno da on te strahote ilustruje avetima, monstrumima, torturama; kad Rembrant slika stravu ljudsku, on nam priča priču o vrtu Getsemanskom; kad Gogen slika svoje romantične snove, on pribegava anegdoti tahićanskih mitova. Van Gog ne, za njega, da se slika strava ljudska, nije potrebna priča o Hristu u vrtu Getsemanskom, dovoljni su za to predmeti iz svakodnevnog, najsvakodnevnijeg života.

Povodom svoje slike „Noćna kafana“, što je kafana otvorena cele noći, on piše: „U toj slici težio sam da izrazim da je kafana mesto gde čovek može da se upropasti, da poludi, da učini zločin.“ I to je i izrazio, i to bez ikakve anegdote, čisto slikarski. „To sam težio da postignem kontrastima nežno ružičastog i crvenog krvi i vinskog taloga, blago zelenim Luj XV i Veronez, kontrastirajući sa zelenožutim i tvrdim zelenobelim, sve to u atmosferi pakleno užarene peći bledog sumpora. Težio sam da tako izrazim silu mraka pjane krčme“. I zaista, kafana je kao i svaka druga palanačka kafana, stolice, stolovi, kelner među njima i dva-tri retka pospana gosta, sve najsvakidašnjije, banalno. Samo čisti slikarski tretman, neverovatno vladanje bojom, „kontrastom boja“ kao psihičkim izrazom, uzetim iz prirode ali preobraženim, daje tu paklenu viziju, jasnije no ma koja pripovest Dostojevskog, Poa ili Nervala. Potresnije, jer je utisak slike magnoven.

Slika kao ona što je naslikao pred svoje samoubistvo „Vrane nad žitnim poljem“ za mene je najsažetiji prikaz apokalipse, smaka sveta, prema kojoj su Direrove strašne vizije, a i nekih drugih, neubedljive priče. A na njoj nema ništa, apsolutno ništa osim onog što se jula meseca svake bogovetne godine da videti na svim još nepožnjevenim poljima Evrope, od Mačve i Srema do boseronske ravnice u Francuskoj, jednog olujnog dana: žuto žitno polje, vlati zamršene vetrovima, koje preseca jedna staza, sa pretećim oblacima i jatom gavranova koje polje nadleće. Ništa više. Ali apokalipsa je tu, bez simbola, bez konjanika sa kosama i mrtvačkim glavama, tu, kao polje, kakvim ga vidi čovek koji će se sutradan ubiti, ali čovek koji sve što vidi zna da prožme sobom.

Kao i uvek kada nije reč o mislima već o neposrednom doživljaju, skoro da je nemoguće izraziti, ne kako Van Gog uspeva da svoj doživljaj sveta prenese na gledaoce – to ostaje, čini mi se, njegova tajna – već bar utisak koji njegova dela ostavljaju na gledaoce. Srećom, neko sposobniji od mene je to pokušao: Hugo fon Hofmanstal u „Pismima povratnika“. Bilo je to 1901. Hofmanstal je u teškoj depresiji. Sve mu izgleda „nestvarno, a u isti mah i krajnje banalno“. Osećao je kako „njime prolazi dah ništavila,…ne smrti već ne-života“. On pred jedan vrlo važan poslovni sastanak luta ulicama. Slučajno vidi plakatu na kojoj piše „Izložba slika i crteža“, sa imenom nepoznatog mu slikara. Bila je to izložba Van Goga. On, ne zna zašto, ulazi i gleda. „Na prvi pogled mi je to slikarstvo izgledalo suviše bleštavo, nemirno, sirovo, čudno…Posle toga sam video (sva ta platna) svako posebno i sve skupa…i video sam prirodu u njima i moć ljudskog duha koji je znao da izmodelira prirodu…njihov suštinski smisao, deo sudbine koji otkrivaju…Kako naći reči za nešto tako neuhvatljivo, tako iznenadno, tako moćno što se ne da analizirati?…Da li bi ti i sama slika mogla pružiti ideju bar donekle približnu utisku koje su ostavile na mene, utisku verovatno sasvim ličnom, tajni između moje sudbine, njih i mene…Bio sam čovek koji se spasao bezmerne vrtoglavice i sad oseća da mu zemlja pod nogama postaje čvrsta…Bio sam kao udvostručen, u isti mah gospodar svog života, svojih snaga, svoje inteligencije.“

Na kraju Hofmanstal kazuje nešto što mi se čini bitnim za svaku veliku umetnost. Taj izraz „sumnja koja očajava nad celim svetom“, time što je savladan u oblik, deluje tonično, podsticajno, skida teret sa duše. On je izašao sa izložbe preporođen i otišao na svoj važni poslovni sastanak. Ali ne više deprimiran, sa „osećanjem ne-života“, već sa osećanjem u sebi „misteriozne snage koju ne mogu da definišem“. I u svemu je uspeo preko svakog nadanja, a u isto vreme su mu „lica ljudi sa kojima je konferisao postala čudno bliska. Mogao bih ti reći o njima stvari koje nemaju nikakve veze sa poslom kojim smo se bavili. Sad vidim da mi je skinut sa leđa težak teret.“
Šta reći o onom najbolnijem s kraja Van Gogovog života, o njegovom ludilu. Među najdražim mi umetnicima jesu Van Gog i Helderlin. Obojica su završila život ludi. No da li su stvarali svoje delo kao ludi, drugo je pitanje. Gledajući ih, čitajući ih, jasno je da nisu. Što je, uostalom, i mišljenje mnogih psihijatara, među inima i Karla Jaspersa, koji je posvetio odličnu studiju obojici. Preosećajni, prenapetih živaca u nepodnošljivim situacijama, gde se glava lako gubi. U izvesnom smislu ipak ludi, ali od samog početka, od puberteta pa nadalje, kad se formira pogled na svet: nisu uspeli da se prilagode lažima i hipokriziji sveta, shvatili su doslovce sasvim ozbiljno ideale kojima se celo društvo klanjalo, ne primećujući ih.

Van Gog je sin pastora, i on bi da konsekventno primeni ideal svog oca, propise Jevanđelja, koje je otac revnosno propovedao, koje je dečko u roditeljskom domu napamet naučio. I svi su bili zgranuti. „Gospodine Vensane, proglasićemo vas ludim ako nas ne ostavite na miru“, rekli su mu vlasnici rudokopa, kada je otišao da moli za malo, vrlo malo, hrišćanskog milosrđa za postradale rudare. No ne samo „kapitalisti“, i konsistorijum pastora, i sam otac Van Gogov, pastor Teo, smatrali su to gestom ludila. Otac je tada sve činio da Van Goga pošalje u ludnicu, iako u njegovom ponašanju tada nije bilo ludila. A Van Gog je, čitajući Jevanđelje, došao do zaključka da je fakultet teologije „grozna jazbina, tekućina za uzgajanje farizejstva“. Zar to nije bilo dovoljno da ga proglase ludim.

Kada je zatim, gonjen neodoljivim nagonom stvaralaštva, sa brutalnom bezazlenošću prihvatio, svirepo, nemilosrdno i za sebe i za najdražeg mu, da žrtvuje i sebe i brata, ko ne bi poludeo shvativši da je uzalud sav napor, sva genijalnost (jer je autentičan umetnik svestan svoje vrednosti), ko ne bi izgubio i ono malo nerava što je još imao, ko bi sve to izdržao da najzad ne poludi, osobito kada se uzme u obzir da je uz sve to bio gladan žene celog života: „Novi slikari“, pisao je, „sami, siromašni, smatrani za ludake, i koji zbog toga postaju zaista ludi.“

Istina, i brat Van Gogov, Teo je umro, nekoliko meseci posle njega, takođe lud, i sestra mu je decenije provela u ludnici, da najzad izvrši samoubistvo, ali nesumnjivo je da Van Gog nije stvarno lud. „On suvereno vlada svojim ludilom“, veli Jaspers, “slika i piše samo u lucidnim intervalima, a njegova pisma iz tog perioda su među najlepšima što je napisao, kao što su i pejzaži koje je slikao gledajući ih kroz rešetke prozora na ludnici”. „Moja je misao sasvim normalna i jasna, pa čak i više no pre toga (pre nastupa). Ali vreme krize je strašno, onda gubim svest o svemu. No to me goni na rad, na ozbiljnost, kao rudara u ugljenokopu koji, uvek u opasnosti, žuri pri poslu“. Izvinjavao se što još živi: „Ako se moje zlo povrati“ – pisao je bratu – „izvini me, ja još uvek mnogo volim umetnost i život“. No kada je video da mu nema izlaza iz vangogovske situacije, ispalio je metak u sebe, a bratu koji ga je uveravao da će ranu preživeti šapnuo je: „Beskrajno je, tuga će uvek trajati“, i dodao da nije mislio da će mu život doneti „toliko jada“.

Valjalo bi reći nešto i o odnosu Van Goga i brata mu, ali bi to bio čitav roman o dva brata sa istim slikarskim talentom, od kojih se jedan žrtvuje da drugi strada – i strada. Na Teovom prijemnom listu u bolnicu gde je umro stajalo je: „Hronična bolest. Premorenost i tuga. Proveo je život pun emotivne napetosti“
Ovaj, nažalost dosta kratki izbor pisama Van Goga bratu, jeste, u neku ruku, izvod iz toga romana.

Sreten Marić
 
POHVALA VRSTI: ESEJISTI SRETEN MARIĆ I DANILO KIŠ


Uprkos opštoj esejizaciji kulture u poslednjih sto godina, upadljivo mali broj radova posvećen je raspravi o prirodi eseja, i to uzimajući u obzir i tekstove samih stvaralaca i tekstove filozofa, dakle teoretičara. Pokušaji njegove definicije i tipologije deluju još skromnije ako ih uporedimo sa obimnom literaturom o mitu, poeziji ili romanu. Izgleda da razlozi leže u tome što su supstancijalna određenja eseja uvek nedovoljna, te se esej definiše tek u relacijskim odnosima prema drugim oblicima sistema s kojima stupa u međusobne odnose; što je diskutabilno pitanje da li je esej žanr, vrsta ili rod i da li uopšte pripada književnosti; i konačno, što je esej zaista „fantom sa sto lica”, kako je tvrdio Sreten Marić, pa lice koje nam prikazuje bira sâm esejista u skladu sa svojim ciljevima.


U središtu našeg interesovanja biće shvatanje eseja, njegove prirode i funkcije u tekstovima naših esejista Sretena Marića i Danila Kiša. Nastojaćemo da ispitamo koliko se ključne osobine eseja, koje su bile polazišta ili uporišta najznačajnijim teoretičarima (Lukaču, Adornu, Epštejnu i dr.) prilikom pokušaja njegove definicije i distinkcije od ostalih oblika, odnosno „rodova”, ogledaju u esejima Kiša i Marića i koliko su oni na njima eksplicitno insistirali. Pritom će nas najviše zanimati viđenje odnosa eseja i kritike i eseja i po-etike, premda su ne manje interesantni relacijski odnosi eseja i filozofije, posebno za proučavanje Marićevog shvatanja, te odnosi eseja i beletristike (romana i novele) za proučavanje Kišovog shvatanja ove forme. Budući da je Kiš bio i beletrist, zanimljivo je pratiti proces esejizacije koji je obeležio čitav njegov opus. Ali to je već zasebna tema.


Pored toga što su obojica bili majstori stila i detalja, krasilo ih je svestrano obrazovanje i velika intelektualna radoznalost za pojave koje su tek u povoju, bilo da se radilo o književnim fenomenima, bilo o kretanju ideja. Kišu je, kao i Mariću, bila bliža „kontinentalna esejistika”, koja je spoj literarnosti i književnoteorijske odnosno filozofske učenosti nego engleska esejistika sa dugom tradicijom u časopisima za razonodu obrazovane publike. „Moglo bi se možda reći da je esejista (onaj kontinentalni, zaražen filosofijom) na istoj strani sa mistikom i filosofom: on je u oblasti ideja. Ali za razliku od mistika i filosofa, koji znaju bar neke odgovore, esejista uglavnom zna samo pitanja”, ističe Marić.1
Kiša i Marića povezuje i izuzetna upućenost u savremenu literaturu, tematska interesovanja (Servantes, Prust, Sartr, subjektivistički filozofi) i duboko uverenje da je autentičan umetnik svestan svoje vrednosti. Ove snažne individue različitih temperamenata uticale su na kulturnu klimu svoga doba – Kiš direktnije, a Marić uvek nekako iz pozadine, podižući kriterijume i u produkcionom i u receptivnom modelu. Eseju su posvetili samo po jedan diskurzivan tekst – Marić „Proplanke eseja”, koji predstavlja sumu njegovog bogatog esejističkog iskustva, a Kiš jedan od svojih ranih radova, kratak prilog u Studentu – tako da ćemo sliku o njihovom shvatanju ovog oblika formirati i na osnovu izjava rasutih po njihovim opusima.


1
Mihail Epštejn podseća da je esej jedna od retkih formi koja ima individualnog tvorca, renesansnog mislioca Mišela de Montenja, što je umnogome odredilo njegove osobenosti. Glavno obeležje eseja bilo je i ostalo vezanost za subjekt, samodokazivanje individualnosti, isticanje čovekovog „ja” koje je nesvodivo na obrazac, na normu.2
Kiš i Marić su sledbenici upravo takve tradicije, gde su individualni duh i lično iskustvo u središtu pažnje. Nije slučajno njihovo često pozivanje na Montenja kao na svog pretka, koji je ovaj žanr obeležio stalnim kolebanjem između znanja i sumnje. Oni sumnjaju u zaključke koje izvodi sistem, ali ne i u moć znanja i postojanje istine. Zato im je odgovarala priroda eseja, u kome su mogli da izraze bogato duhovno iskustvo, poniklo na obrazovanju koliko i na intuitivnoj spoznaji sveta.
„Sumnja je kao savest mišljenja”, njena svest o sopstvenoj relativnosti ostavlja mesto za beskonačne pretpostavke, ističe Epštejn. U tom prostoru mogućnosti nalazi se esejistička istina, svesna da se objektivnost „ne postiže odbacivanjem subjektivnosti nego punim priznavanjem i ispoljavanjem subjektivnosti kao takve” i da se do pravog znanja dolazi „kroz priznavanje njegove nepotpunosti, kroz mišljenje kojem se dodaje sumnja”.3
U eseju „Otpori i dogma” (1971), koji predstavlja pisanu verziju razgovora povodom knjige Sukobi na književnoj ljevici 1928– 1952 Stanka Lasića, Kiš ističe da ovu smatra „jednom od onih knjiga koje su me obeležile, jer su me bacale od sumnje do saznanja, i od saznanja do sumnje, i jer su mi svojim istinama zaustavljale dah i svojim intelektualnim konceptom ulivale hrabrost i nadu u ljudsku pamet”.4 Kišove simpatije nesumnjivo je osvojilo to što Lasićeva knjiga poziva na čitalačko traganje za istinom, na otkrivanje sopstvenih zabluda i na polemičke razgovore kao „vrstu intelektualne igre”. Ona ne nudi prosta i konačna rešenja, olake ocene i optimističke perspektive, „ključeve rajske, koji će nas osloboditi svih sumnji”, već pobuđuje upravo radoznalost i sumnju, čime je stavaralački/saznajni čin produžen u procesu recepcije. Dakle, Kiš je smatrao da je sumnja prvi pokazatelj slobode mišljenja, dok je odsustvo sumnje jednačio s dogmatskom svešću.


Glavni paradoks esejističkog mišljenja je to što individualnost koju treba da dokaže dokazuje – samom sobom, podvlači Epštejn. Misao polazi od sebe i dolazi k sebi, krećući se u granicama sopstvenog rastućeg iskustva. Samorazvoj ličnosti u eseju podrazumeva njenu „neiscrpivost”, a time i neodredivost (kao i u razgovoru), što čini legitimnim njeno pravo na promenu stava. Ličnost je ta koja prihvata i razume brojne različitosti: „U raznim momentima mi se razlikujemo od samih sebe ništa manje nego od drugih”; „Treba zapamtiti da se moje pripovedanje odnosi na određeni čas. Ja se uskoro mogu promeniti, i to ne samo nehotice nego i namerno”, pisao je Montenj.5 Esejistu prati svest o subjektivnosti i relativnosti sopstvenih saznanja, po čemu se i razlikuje od naučnika i filozofa.
Marić i Kiš se i eksplicitno zalažu za pravo mislioca na korigovanje i promenu kritičkog stava u skladu s novim saznanjima.


Još u polemički intoniranim esejima „Pitanje perspektive” i „Otpori i dogma” Kiš je oštro kritikovao one koji znaju konačne odgovore na sva moguća pitanja. Ističući da mu je Lasićeva knjiga ukazala na sopstvene mladalačke zablude – na „glas dogme” u Lukačevoj knjizi Današnji značaj kritičkog realizma – Kiš u duhu svog esejističkog prethodnika Montenja, kao i u duhu Sartra (koji je govorio da mu je najbolja knjiga ona koju sada piše), afirmiše stav da svaki čovek ima pravo na promenu mišljenja ukoliko je ona posledica intelektualnog sazrevanja: nove tačke gledišta, drugačijih činjenica, bogaćenja iskustva. U „Prologu” knjige Homo poeticus on naglašava da spisateljski moral obavezuje autora da čitaoca upozna i sa svojim zabludama i sa svojim strastima.6 Da to nije samo prazna retorika već mera samokritičnosti, Kiš potvrđuje tako što koricama svojih esejističkih knjiga Po-etika i Homo poeticus objedinjuje dva pomenuta eseja u kojima iznosi oprečna mišljenja, otkrivajući i one svoje stavove koji nisu izdržali probu vremena.
 
Kada Marić ističe da esejista zaviruje i u „tmine metafizičkih pitanja” filozofa i teologa, „no dobro pazeći da se ne izgubi”, on ima na umu esejističku svest da je ljudsko znanje relativno i da na večna pitanja neće pronaći trajne odgovore: „Najgore je što esejističke istine i u kratkom ljudskom veku s vremenom menjaju svoj lik, često baš iz vernosti prema samim sebi. (…) Esej ne govori o večnom i nema pretenzije na večnost. Oslobođen od apsolutnog, njegova potraga izbija na njegove vlastite istine.”7 Dakle, esej za svoj predmet bira ono što je pojedinačno i promenljivo. Onaj značaj koji teorije daju kategorijama esejista pridaje ličnom iskustvu, koje mu je najbolji vodič u traganju za istinom i u kome su slika i pojam, činjenica i hipoteza nedeljivi.


U tekstu „Esej kao oblik” Adorno opominje da nauka i umetnost nisu suprotnosti i osuđuje nasilje nad jezikom koje međusobno vrše slika i pojam u naučnim disciplinama. Niti se može o bilo čemu promišljati bez pojma, niti se najčistiji pojam može misliti bez veze s činjenicom: „Esej, naime, ne želi naći ono vječito u prolaznome i izdestilirati ga, prije želi ovjekovječiti prolazno”, ističe on. Esejista piše eksperimentišući i u tome je osnovna razlika između eseja i rasprave. Ali uprkos svesti o sopstvenoj pogrešivosti i relativnosti, esej je „ogled”, pokušaj „da u izabranom ili pogođenom potezu zasja totalnost”.8
Jedno od bitnih obeležja eseja je i postojanje konkretne teme. Čak i teme koje su „opšte” (apstraktne) – kao što su Kišovi eseji o razvoju ideje prometejizma, o simbolizmu, o prevođenju poezije, o nacionalizmu, ili Marićevi o smehu, o mitu, o mašti – u eseju su shvaćene kao posebne, gde „gube sveopštost, dobijaju konkretnost samom voljom žanra koja će ih učiniti detaljima na fonu tog sveobuhvatnog ’ja’, koje obrazuje beskrajno širok horizont esejističkog mišljenja”.9 Epštejn skreće pažnju na to da predmet eseja, najčešće u lokativu, služi autoru kao izgovor za razvijanje misli i za zaklanjanje pravog, nedefinitivnog i neograničenog predmeta eseja – samog autora. Stalno prisustvo autora u eseju „se otkriva ’iza kadra’, u ćudljivoj smeni tačaka gledišta, u iznenadnom skakanju s predmeta na predmet (…), ono ne može biti obuhvaćeno kao celina, upravo zato što ono samo sve obuhvata i približava sebi.” Esejista redovno prekoračuje temu, podriva njene granice i jedino tako ostaje veran svom žanru.10
Marićevi i Kišovi eseji i esejistički razgovori predstavljaju oličenje ovih tvrdnji: o čemu god govorili, oni su istovremeno i autopoetički komentari. Čak i oni Kišovi tekstovi koji razvijaju teorijske teme, kakav je, na primer, „Romani na dlanu”, insistiraju na autopoetičkim problemima iz njegove stvaralačke prakse, unose slikovni jezik u pojmove i ne prerastaju u književnoteorijske rasprave.

Esej je otvorena forma koja ima samopokretačku sposobnost, kao i razgovor. U njemu je narušena sistematičnost zarad živog, neusiljenog razgovornog tona koji izvire iz ličnosti „govornika” i u kome jedna tema može prekidati drugu. „Možda je sa esejom slično kao i sa reči, sa govorom, čija je on neposredna manifestacija: ne možeš o njemu govoriti a da ti se ne izmigolji”, ističe Marić.11 Dijalogičnost je u eseju naglašenija nego u drugim oblicima, što ne znači da on mora biti oslobođen specijalizovane (naučne) terminologije. Marićevi i Kišovi eseji ilustruju načelo da esejista pretpostavlja viskoobrazovanu publiku koja deli njegove sklonosti i interesovanja, tzv. „idealnog čitaoca”. Esej je, dakle, „dijaloški” oblik u kome je čitalac u stvari slušalac, odnosno sabesednik. „Kao da je esej nekakav prelazni oblik između diskusije na agori ili pri ’gozbama’ i pismenog stvaranja. On kao da podrazumeva razgovor i po tome što ne sme biti predugačak, ne duži no što to podnosi okvir jednog razgovora, i nije slučajno što je prvi esejista, Platon, onaj koji je morao da se skloni sa agore i što su njegovi eseji pisani u obliku dijaloga”, ističe Marić.12


Za bolje razumevanje srodnosti između Kišovih eseja i razgovora značajno je i Adornovo zapažanje da je esej po svom odnosu prema čitaocu/slušaocu istorijski srodan retorici, koju je naučno usmerenje gotovo ukinulo svodeći je na nauku komunikacije. Esej se i razlikuje od naučnog referata po nastojanju da sačuva autonomiju prikazivanja, tragove komunikacijskog.13 U tom kontekstu je jasno zašto polovinu Kišovog nebeletrističkog opusa čine razgovori, taj „mig Platonu”, kako je sâm isticao. Pored toga što je govorio o sopstvenoj biografiji i poetici, kritikovao i tumačio svoja dela, u njima je i tematski i stilski varirao i/li generisao ideje, formu i probleme iznete u esejima i beletrističkoj prozi, kritikovao određene društvene pojave, raspravljao o teorijskim temama i novim usmerenjima, pokazujući otvorene simpatije prema orijentacijama u književnosti koje su težile dijalektičkom jedinstvu stvaranja i mišljenja, a kritikujući one u kojima je postojao raskorak između teorije i prakse.


Na osnovu rečenog već možemo izdvojiti aktuelnost teme, a samim tim i polemičnost kao važna obeležja eseja. To je u „Proplancima eseja” podvukao i Marić, ali za razliku od Kiša nije pisao o gorućim problemima već o tzv. večnim temama književnosti i njenom savremenom proučavanju. Zato se izazovu otvorene polemike nikada nije odazivao, tj. polemisao je samo sa zamišljenim oponentima i oponentima od kojih nije očekivao odgovor.14 Kiš je, međutim, bio strastan polemičar, što pokazuju već njegovi rani eseji, a pogotovu polemika oko citatnosti i originalnosti Grobnice za Borisa Davidoviča i iz nje proistekli Čas anatomije.
Još jedna odlika eseja koja je obeležila Kišove i Marićeve diskurzivne tekstove je žanrovska polivalentnost. Epštejn ističe da dinamično smenjivanje i povezivanje različitih načina saznanja sveta, prelaženje iz slikovnog u pojmovni, iz apstraktnog u realistički red održava esej kao celinu, dok ga dominacija jedne mogućnosti ruši i pretvara u jedan od njegovih sastavnih delova: „… i zato je esejistici strana svaka specifikacija koja deli stvoreno, kao završen predmet, od njegovog stvaraoca. Esej može da bude filozofski, beletristički, kritički, istorijski, autobiografski… ali, suština je u tome da on, kao po pravilu, biva sve odjednom”; „Esej nije unutardisciplinarni nego naddisciplinarni žanr koji integriše svojstva onih sistema u koje drugi žanrovi ulaze kao elementi”.15
Spontanost forme i metodološka nedoslednost su suštinska obeležja eseja i kriterijumi za distinkciju esejistike s jedne, a beletristike i nauke s druge strane, tvrdi Marić.16 Dok on naglašava da se „esejisti forma ne postavlja kao problem” već isključivo tema,17 Kiš beletrista u anketi/eseju „Mi pevamo u pustinji” ističe: „Opseda me večni problem Forme” i u razgovoru „Doba sumnje” decidirano daje moguću definiciju pisca: „Pisac je čovek koji razmišlja o Formi”.18 Umetnik ili filozof slede zakon odabranog žanra ili sistema, a esejista bira surovi „zakon slobode”, u kome se „sa svakim pasažom iznova stvaraju sami kriterijumi, bilo koji sistem, tek što se pojavi, mora da sruši sebe – inače će se srušiti sam esej”.19 Međutim, esejistička praksa otkrila je paradoksalnu činjenicu da su najbolji pisci, filozofi i teoretičari najčešće bili i vrhunski esejisti. Epštejn zato greši kad ističe da esejista ne mora da bude ni tako sjajan i maštovit pripovedač, ni temeljan filozof, ni iskren sagovornik.20
 
Lukač je zapazio da humor i (samo)ironija u svakom dobrom eseju potiču od njegove bliskosti sa životom, dok većina ljudi smatra da su eseji pisani kako bi objasnili neko umetničko delo. „Razdvojenost izgleda utoliko veća ukoliko je žešća i bolnije osetna stvarna bliskost njihove istinske biti”, što je osetio i Montenj kada je svojim spisima dao upečatljiv naziv Eseji, „jer jednostavna skromnost te reči jeste ohola kurtoazija”.21 Ako je ironija – osnov svih umetnosti – jedna od najbitnijih osobina eseja, onda je razumljivo što ga je Lukač definisao kao „specifičan umetnički rod”. Osvrćući se na ova zapažanja, Marić naglašava da je pravi esejista sklon samoironiji upravo zbog svesti o relativnosti sopstvene istine:
Sve više znam da ne obuhvatam sve, da su mi uvid, pa i moja istina, parcijalni, dakle problematični, i ne tešim se ni malo što znam da i niko drugi ne obuhvata sve. I Lukač i Adorno lepo govore o ironiji koja prožima esej. Ali ironija dobrog eseja je pre svega uperena prema samom esejisti; ona je neka vrsta njegovog metafizičkog crnog humora, svesti o nemoći, svesti da ne vidi daleko, jer gleda bez Adornu mrskog „metoda”.22
Protivurečnosti u nekim stavovima esejista često potiču od same prirode predmeta i različitog konteksta, što je i svojstveno samom žanru. Tako, na primer, Marić čas jednači esej i kritiku, čas ističe da je esej poseban „književni rod”. Kiš se čas zalaže za objektivnost kritike, za strogu primenu metoda i unutrašnje pristupe književnom delu, čas naglašava da se do istine umetničkog dela dolazi samo ako smo pregazili „đubrište teorija” i u analizi dela ne dvoji unutrašnje od spoljašnjih pristupa. Na jednom mestu kritikuje biografizam, na drugom tvrdi da je on imanentan delu, ne libeći se da zaviri i u biografije pisaca ili da odgovore potraži u psihološkim, sociološkim i drugim vanknjiževnim činiocima. Za to se mogu naći primeri u svim fazama Kišove esejistike, od eseja „Šarl Bodler” i „O simbolizmu” do „Markiz de Sad”, „Nabokov ili nostalgija” ili nezavršenog „’Serenata’ M. Crnjanskog”. Kiš se oštro protivi i psihologizmu (čak i u svojoj pripovednoj prozi parodira psihološki pristup – u Peščaniku i „Crvenim markama s likom Lenjina”), a sâm u esejima daje nekoliko vrhunskih psiholoških portreta, odnosno skica za portrete pesnika boema, nacionaliste, pisca izloženog cenzuri i autocenzuri.


2
Kiš i Marić su ispoljili svest da se esej može odrediti tek u relacijskim odnosima prema drugim formama. „Uvodna beleška
o eseju”, kao svojevrsna „pohvala vrsti”, pruža nam uvid u Kišovo shvatanje ove forme u ranoj esejističkoj fazi. To je i rana autopoetička slutnja o važnosti eseja i esejizaciji kao integrativnom procesu u celokupnom njegovom stvaralaštvu. Kiš naglašava fragmentarnost eseja, njegovu suštinsku nezavršenost, „racionalističku jezgru”, tj. vezanost za stvarnost i težnju ka istini – što priručnici i pojedinci izdvajaju kao osnovne odlike ove forme. Paralela poezija–esej ukazuje na to da je Kiš poznavao Lukačev tekst „O suštini i obliku eseja”, ali je do nje mogao doći i sâm, tim pre što je u ovom periodu poezija bila u centru njegovog interesovanja:
U sveopštoj književnoj politici naših dana esej zauzima ono mesto koje je nekad zauzimala po[ezija]23 (…) Ova se tvrdnja može tim pre održati što i moderni roman pokazuje dobrim delom istu eksplicitnu polemičnost (imajmo na umu Mana, Hakslija, Sartra, Krležu), a ako pomenemo još i činjenicu da i savremena poezija, dobrim delom nužno hermetična i solipsistički usamljena, učaurena i nekomunikativna, da dakle i poezija komunicira i iščauruje se kroz reč i slovo eseja, biće nam sasvim jasno da esej danas nosi onu racionalističku jezgru, sav onaj svesni teret koji se u beletristici skriva, sav onaj misaoni koncentrat koji moderni roman i poezija nose u sebi u mutnom rastvoru reči i izraza.24


Kiš smatra da je savremena potreba za esejem uslovljena hermetičnošću poezije i da „moderni pesnik prihvata esej kao veliku šansu komuniciranja”. To dokazuje primerima Eliotovih, Kamijevih, Sartrovih, a kod nas Krležinih i Ristićevih eseja, koji su „samo prethodnica ili komentari njihove sopstvene literature u prvom redu”, „polemički odraz i misaone varijacije onih ideja i postavki koje njihove proze implicitno i u formi lepe književnosti zaodenuto skrivaju”.25 Dakle, Kiš je esej shvatao kao pratioca poezije/beletristike, kao njenu „racionalističku jezgru”, odnosno kao formu pogodnu za eksplikaciju poetičkih načela, što će postati jedna od dominantnih crta njegove esejistike i esejističkih delova razgovora.
Premda zapaža da mnogi pesnici u esejima daju najbolji deo svoga talenta, Kiš ističe da esejistiku smatra samo „determinantom” u odnosu na poeziju („poezija” je njegovoj poetici sinegdoha za čitavu beletristiku, pa i za umetnost). Zatim naglašava da „taj naučni, filozofski, etički i estetički komentar igra danas više nego ikad ulogu komunikatora i posrednika između apstrakcije zaogrnute pesničkom formom i radoznalih intelektualnih čitalaca koji ne ostaju ravnodušni prema toj apstrakciji i prema toj formi”, te predviđa da će esej, „nestrpljiv i eksplicitan, strastan i komunikativan, da igra sve važniju i važniju ulogu u tom izobličenju sveta stvarnosti i sveta ideja”.26 Esej tako vrši funkciju posrednika između poezije i čitalaca, baš kao i kritika.


Za razliku od Marića, Kiš je dvojio profesionalnu kritiku od kritike u širem smislu, u čijem opsegu je video i esejistiku, ponekad ih shvatajući i sinonimno. U „Prologu” knjige Homo poeticus svoje je disperzivne tekstove, od kojih je najveći broj književnoanalitičkih, objedinio uopštenim nazivom esejistika. Univerzitetskoj kritici namenjivao je prozaičan posao istraživanja izvora, metodološku doslednost i posredništvo između dela i publike, smatrajući njenim zadatkom da rekonstruiše delo i da tako „prevali put do smisla”.27 Govoreći o piscu, kritičaru i čitaocu na zajedničkom zadatku – rasvetljavanju postupka i sveta književnoumetničkog dela – Kiš se i u razgovoru „Ne usuđujem se da izmišljam” zalaže za pravo pisca na samotumačenje i time za legitimnost i ravnopravnost esejistike kao nemetodičnog i nedisciplinarnog mišljenja s disciplinarnim znanjem kritike.28


Ukazivanje na razlike između eseja i kritike u užem smislu pokazuje da Kiš nije bio pofesionalni kritičar već esejista; a eseju je, kao i kritici, kritički/polemički diskurs imanentan. Razliku između eseja i kritike video je, kao i Marić, u distanci – esejista je bliži predmetu o kome piše i njegova je reč življa, neposrednija i delotvornija od jezika stručne kritike. To ne znači da za tim jezikom nije i sâm posezao.29 Njegov beletristički dar, stalna glad za raznovrsnom lektirom i potreba da paralelno promišlja o pročitanom i o životu izvanredno su se ispoljavali u formi eseja. I sâm je bio svestan da taj oblik više odgovara njegovoj dijaloškoj prirodi. Pripovedačka samosvest, koja je u eseju mogla da opstojava zajedno sa kritičkom svešću, nesumnjivo je jedan od razloga što se distancirao od profesionalne kritike, premda je posedovao i inventivnost i stručno znanje koji su nužni preduslovi za taj posao.
Modernost Kišovih i Marićevih esejističkih stavova se ogleda u radoznalosti za najsavremenije teorijske i estetičke tokove u proučavanju književnosti s jedne i otporu dogmatskom sprovođenju sistema s druge strane. Obojica su smatrala da su metode neka vrsta neophodnog kritičkog polazišta, ali ne i garant uspele kritike, jer dosledno sprovođenje metode zapostavlja sve ono što njome nije uokvireno. Teorijsko znanje bilo im je neophodno kako bi ga u primenjenoj analizi nadrasli intuicijom, pomoću koje su otvarali neograničene prostore dela.30 Esej je oblik njihovog otpora „demonu” teorije. Kao tipičan esejista, Marić se naročito protivio teoretizaciji svesti karakterističnoj za drugu polovinu XX veka,31 dok je Kiš, suočen s nepoznavanjem savremenih književnih tokova čak i od strane domaće kritike, s jedne strane bio prinuđen da brani sistem i metodološka stanovišta, a s druge da ih napada. Šteta je što se nijedan od njih, uprkos svojim polemičkim sposobnostima, nije uključio u tada aktuelnu raspravu o prirodi književne kritike koju su u tadašnjoj Jugoslaviji vodili S. Petrović i M. Solar, jer bi nam ti stavovi upotpunili i sliku o njihovom shvatanju prirode eseja.
 
Već rani eseji pokazuju mnoge osobine ovih esejista: kad analiziraju, oni su polemičari i kritičari, kad sumiraju i razmišljaju o životu – filozofi, kad opisuju – beletristi. Epštejn lepo primećuje da je za esejistu „najvažnija organska veza svih tih sposobnosti, ta kulturna višestranost koja bi mu dozvolila da u svom ličnom iskustvu centrira sve raznovrsne sfere znanja, da ih izvodi iz profesionalno završenih i zatvorenih svetova u realnost koju neposredno doživljava i posmatra”.32


U Proplancima eseja Marić je sebe video kao „tipičnog esejistu”, iznoseći nekoliko supstancijalnih osobina ove forme: aktuelnost teme od opšteg interesa i afinitet esejiste prema temi; solidno poznavanje literature; spontanost forme; brigu o recepciji; jasnost, zanimljivost i duhovitost izlaganja, tako da u stilu i izrazu postaje prepoznatljiv „lični pečat” esejiste itd. Smatrao je da esej mora ostvariti „živu vezu između tela i duha”, između slike i ideje, života i literature:


Celog života – to sam najzad shvatio pred belim listom – ja u stvari pišem eseje, skoro samo eseje, to jest kraće rasprave sa nekakvom književnom, istorijskom, likovnom, filosofskom ili društvenom problematikom, trudeći se da se o njoj što savesnije obavestim, ali ne zapostavljajući ni subjektivni momenat shvatanja stvari. Teme o kojima i pišem, jer me pasioniraju. To je, čini mi se, i školska definicija eseja. (…) Dakle, imate pravo, ja sam tipičan esejista: pišem na dvadeset do pedeset strana o onom što me u datom trenutku podstiče, nešto što nije nauka u pravom smislu, jer je suviše sa ličnim pečatom, a nije ni literatura u pravom smislu, jer je i suviše učeno i diskursivno, hibrid koji se zove esej.33


Sve ovo mogu biti i zahtevi dobre kritike, tim pre što je Marić verovao da i jedna i druga imaju protejsku prirodu. Razliku između eseja i kritike on vidi u tome što za „esej, za taj drugi stupanj mišljenja posle žive reči, posle dijaloga, potreba za spoljnim podsticajem je intenzivnija, druge prirode. Esejista ne može da ima asocijalnu narav. Kad je bez sagovornika, on je sa knjigama, a dobra knjiga je jezgro čoveka. Otud esej liči na kritiku, ali je suštinski različit. Kritičar ’govori o…’, esejista razgovara sa… Obično proizvod kriznih perioda, onih koji sve stavljaju u pitanje ne nalazeći odgovore, dok su veliki periodi kritike oni gde se polazi od opšte prihvaćenih načela, pa se mni da je moguće suditi. Otud je u pozadini dobre kritike uvek bar implicitan sistem, u eseju svest o njegovoj nedostatnosti.”34


Marić najpre zamera Lukaču što jednači esejistiku i kritiku, ističući da je razlika „između našeg govora i kritike u pravom smislu, što mi govorimo povodom, a kritika o tuđoj reči”.35 Iako je izgledalo da će dati prednost eseju nad sistemom, Lukač ga shvata kao predigru (filozofskom) sistemu, kritikuje Marić i osvrće se na Adornovo viđenje eseja. Ono što je Lukač istakao kao manu eseja – nemetodičnost, odsustvo sistema – Adorno smatra njegovom najvećom vrednošću, dajući mu prednost nad svim drugim oblicima izraza. Esej je radikalna kritika sistema, sumnja u isključivo pravo metode da rukovodi mišljenjem, jer esej zna da se o estetičkom ne može govoriti neestetički.36 Marić se slaže s Adornom da je esej beletristika „samo upola, po svom stilu”, ali se od nje „razlikuje svojim medijem, pojmovima i zahtjevom za istinom bez estetičkog privida”, što Lukač nije dovoljno uzeo u obzir nazivajući esej „umetničkim rodom”.37

Za razliku od naučne rasprave koja teži obuhvatnosti i kontinuiranom vođenju misli, esej odlikuje fragmentarnost – suštinska nezavršenost i nepostupnost.38 Težeći da pojmovima otključa ono nepojmovno, esej odbacuje striktne definicije, ali sam ne može bez pojmova, ističe Adorno. Marić naglašava da je ovakvo učenje podložno zabludama, kao što su nedoslednost i paradoksalnost svojstvene spontanoj i nesputanoj ljudskoj misli.39 Stoga esejista ne može da odgovori „na to totalno pitanje” šta znači pisati u formi eseja:

Esej je ipak nešto što se danas pravi u nedostatku boljeg, ne onako kako bi to hteo Lukač, kao predigra Sistema, ni kao što čini Adorno, kao kidanje s njim već kao slobodna igra, igra na konopcu, ali bez podastrte mreže, sa rizikom da se često kaže i šta se ne misli, a misli što se ne kaže, ne uspeva se kazati iz prostog razloga što se ništa ne da domisliti. Rekao bih da esej nije nikakav ponos našeg doba, već njegova neumitna nužda: (…).
Esejisti nema druge, on mora uvek da zažmuri, da skoči in medias res, pa šta uhvati. (…) Njegova je želja da se što više preda sugestiji bogatog trenutka, sa neizrečenom nadom da će se iza eventualnih disparatnosti njegovih dijaloga ipak nazreti jedinstvo njegove ličnosti, sa jedinstvenim životnim i spiritualnim iskustvom.40

Marićev stav da „uprkos svemu, kritika ostaje ono što je oduvek bila – kad je vredela – na granici između stroge misli, recimo nauke, i literature. Kao i filozofije. To jest, ostaje istovremeno iskaz o onome o čemu je reč, i onoga od koga je reč, i istraga i vizija sveta” odgovara i esejistici, tako da nam nije nimalo jasnije po kojim ih je kriterijumima odvajao, čas ih upotrebljavajući sinonimno, čas ističući da one nisu isto.41 Na to da se zaključci o njegovim teorijskim opredeljenjima moraju izvoditi naročito pažljivo prilikom kriterijuma odvajanja kritike i esejistike, jer je obe oblasti smatrao individualnim, ukazao je i Radomir V. Ivanović.42
Marić je termin kritika uglavnom upotrebljavao kao kompozitni pojam za nauku o književnosti i esejistiku. U ogledu „Kritika danas” on primećuje da se pojam kritike toliko proširio da je postao sveobuhvatan za svako promišljanje o odnosu egzistencije i stvaranja: „Kritika, refleksija o umetnosti, teži danas da se konstituiše kao jedna od grana nauke o čoveku, da vremenom postane utoka svih drugih disciplina o reči i znaku uopšte”.43 To široko shvatanje kritike kao jedne od humanističkih delatnosti koje ispituju umetnost i ljudski duh ne razlikuje se od savremenih određenja esejistike, na primer onog koje daje Epštejn u svojoj studiji Esej. Raspravljajući o problemu umetničkog suda i ukusa, odnosno o vrednovanju umetničkog dela, Marić u eseju „De gustibus est disputandum (O ukusu našeg i drugih vremena)” iznosi i stavove o prirodi umetničke kritike. Pritom se vraća Kantovom principu iz Kritike moći suđenja da je estetski sud uvek subjektivan, premda pretenduje na opšte važenje. S ovim su se estetičari uglavnom slagali sve do ekspanzije strukturalizma, kada je ojačala objektivistička struja u estetici. Ali apstraktna misao može da misli samo o univerzalnom, a umetničko delo je tvorevina individualnog duha, čija se vrednost ne može braniti objektivnim merilima, upozorava Marić.44
On je jedan od retkih esejista koji se u doba prevlasti strukturalizma oštro suprotstavio tezi o objektivnosti kritike, zalažući se za individualni pristup i ličnost kritičara. Prkosno pribegavajući biografizmu kao nečemu što je delu imanentno, on u eseju „U traganju za Prustom” ističe da je roman U traganju za izgubljenim vremenom „romansiran piščev život” i da se i Prust pridružuje velikim piscima koji sve vreme pišu jednu Knjigu.45

Za razliku od Marića, Kiš se ni u jednom tekstu nije precizno izjasnio o prirodi moderne kritike, kojoj nije sporio, ali ni eksplicitno potvrđivao naučni karakter. Sâm se oslanjao na strukturalizam koji je najviše doprineo naučnom zasnivanju kritike i protivio se proizvoljnim tumačenjima koja su se udaljavala od teksta i teorija. Za razliku od Marića, pomno je pratio dostignuća mladih teorijskih disciplina naratologije i genologije, smatrajući ih glavnim osloncem moderne kritike proze. Premda se nije sistematično bavio teorijskim problemima i o njima je pisao na esejistički način, Kiš se kao stvaralac koji ozbiljno promišlja o problemima svoje proze povremeno uključivao u rasprave o pripovednoj instanci i fokalizaciji (tj. o „tački gledišta”) pristupajući naratološkoj analizi sopstvenih dela, te o proznim žanrovima, posebno onim na graničnim područjima.46
Dok Marić smatra da su kritika i esejistika negde „između” filozofije i književnosti, nauke i beletristike, literature i života, Kiš tu komotnu poziciju namenjuje samo esejistici. Zbog svega toga može delovati protivurečno zaključak da se Kišovi stavovi o prirodi estetskog/kritičkog suda načelno ne razlikuju od Marićevih (tj. Kantovih). Njih je izneo još u ranom tekstu „Ta grešna, povodljiva publika…”. 47

Uprkos činjenici da je i sâm bio pod uticajem formalizma i strukturalizma i da je te pristupe preporučivao i za tumačenje sopstvenog dela (u razgovorima „Doba sumnje”, „Ne usuđujem se da izmišljam” itd.), Kiš se i u zreloj stvaralačkoj fazi protivio slepoj veri u moć teorija. Teorijama, koje mu nisu dale odgovor na suštinska pitanja o umetničkom u umetnosti, on u eseju „Radomir Reljić”48 suprotstavlja intuitivno stečeno iskustvo da u delu prepozna „pečat stvaralačke nužnosti”:
 
Kada ste pregazili, gacajući kao po blatu, smetlište svih teorija, pomirljivih ili međusobno netrpeljivih, (…) da sperete sa sebe blato i đinđuve zavodljivih teorija koje su uvek ispravne u odnosu na model prema kojem su stvorene, funkcionalne jer su drugostepene, jer su samo jasan opis stvaralačkog čina i namera, kad ste dakle shvatili da se sve u umetnosti može s jednakim pravom i jednako efikasno braniti, dokazivati i uzdizati do principa, jedino mogućnog, kao što se svaka umetnička praksa i iz nje proizašla (dvajurodna) teorija može isto tako rušiti i stavljati na već pogolemo smetlište finalnih proizvoda ljudskog stvaralačkog ludila, jer sve je jednako podložno efemeridama ukusa, senzibiliteta dana i vremena… Kada ste pregazili, gacajući po blatu, smetlište svih teorija, ali samo tada, doći ćete, dakle, do te dragocene sposobnosti da razlikujete ISTINU od LAŽI – možda jedinog iskustva koje se iz umetnosti izvući može.49

Svestan da se stvaralački postupak u jednom književnom delu može rekonstruisati do detalja, ali da i tada izmiče onaj „višak značenja” zbog koga ga nazivamo umetničkim, Kiš će u eseju „Pariz, velika kuhinja ideja” još jednom negativno oceniti „strukturalistička književna kvazinaučna mudrovanja, taj plemenit i uzaludan napor da se misao svede na ajnštajnovsku formulu”.50

U duhu njima savremenih filozofa (Sartra, Merlo-Pontija, Hajdegera, Vitgenštajna, Lakana), Marić i Kiš ističu konstantnu ljudsku potrebu za umetnošću i filozofijom, za pričom i metaforom: „Nauka nam otkriva sve nove i nove svetove i baca nam ih pred noge, ali nauka ne kaže šta s njima treba raditi, ona ne zna za vrednosti. Mi osećamo, veli Vitgenštajn, da i kad se odgovori na sva moguća naučna pitanja, naši životni problemi još nisu ni dodirnuti.”51 Uprkos vrtoglavom razvoju nauke, čovek nije nimalo bliži saznanju o smislu svoga bitisanja, jer „umesto u zvezde mi buljimo u astrološke kalendare”, ističe Kiš u eseju „Peščanik je savršena pukotina”. Čoveka današnjice više zanima presađivanje srca nego filozofiranje i poezija:

No upravo zbog svih ovih čuda nauke, i uprkos njima, iskustvo nas umetnosti uči jedinom mogućnom saznanju, uči nas sumnji, umetnost je, po Paundu, „antena vrste”, i umetnost je, umetničko saznanje, još poslednja instanca, poslednje utočište ljudskog duha. Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti.52
Još je Lukač, jednačeći esej i kritiku, tvrdio da je esej „sud, ali ono bitno i za određivanje vrednosti presudno u njemu (kao u sistemu) nije presuda, nego je to proces suđenja”53 – što su zaboravljali mnogi teoretičari koji su mu zamerali zbog zaokreta ka sistemu. Sličan zaključak izvodi Svetozar Petrović za kritiku (da je u njoj ključna interpretacija i kontekst u koji kritčar smešta delo, a ne sâm sud)54, dok Mihail Epštejn za esej ističe da u njegovoj „večitoj sadašnjosti” postoji jedino sâm proces, ne i „rezultati”55. Budući da ova odlika zavisi od našeg shvatanja prirode i funkcije kritike, ona nam ne može poslužiti kao distinktivni kriterijum eseja i kritike, ali može objasniti zašto mnogi Kišovi i Marićevi eseji privlače čitaoce čak i onda kada su stavovi u njima anahroni ili kada se sa njima ne slažu.

Tako smo još jednom na početku – pokušaji definicije eseja pokazuju da njihovi autori govore o eseju sa gledišta sopstvene prakse i ciljeva koje imaju pred sobom: „Esej – torba u koju svak gura svoju robu – ono je što od njega učini esejista.”56


Mirjana Bečejski

1 Sreten Marić, Proplanci eseja, „Nolit”, Beograd 1979, 17.
2 Mihail Naumovič Epštejn, Esej, prev. Radmila Mečanin, „Narodna knjiga” – „Alfa”, Beograd 1997, 8.599
3 Isto, 35.
4 Danilo Kiš, Homo poeticus, „Prosveta”, Beograd 2006, 65.
5 M. Epštejn, nav. delo, 9–11 i 22.600
6 D. Kiš, nav. delo, 9.
7 S. Marić, nav. delo, 36–37.
8 Teodor Adorno, Filozofsko-sociološki eseji o književnosti, „Školska knjiga”, Zagreb 1985, 24 i 30.601
9 M. Epštejn, nav. delo, 12.
10 Isto, 13–14.
11 S. Marić, nav. delo, 10.602
12 Isto, 22.
13 T. Adorno, nav. delo, 33–34.
14 Uprkos tome, Džadžić s pravom u Mariću vidi „pritajenog polemičara” i sa žaljenjem primećuje kako bi bilo zanimljivo da je „bacio rukavicu” našoj kritičkoj javnosti. „Pritajeni polemičar”, u: Petar Džadžić, Iz dana u dan II, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1996, 214–219.603
15 M. Epštejn, nav. delo, 17 i 21.
16 „Kad mislim o obliku kod sebe, ono što mi se nameće jeste izvesno zrenje ideje tokom samog pisanja, njeni neočekivani, ali, u stvari, vrlo dosledni obrti, njena skretanja ispod pera. Govorio bih i o samom peru, koje ima svoje inspiracije, svoje ćudi, i koje, gledajući reči koje ispod njega nailaze, ide često kud hoće, protiv svih namera i ruke mi i glave”, S. Marić, nav. delo, 10.
17 „Dok mi to drugi nisu naglasili, ni pomislio nisam da sam ’esejista’. U ovom veku osvešćenja svega i svih, čini mi se da je esejista poslednji svestan svog zanata. To vam je, u literaturi, nekakva podvrsta Gospodina Žurdena. Pesnik mora da misli o sonetu kao takvom, o rimi, o ritmu, o svom zanatu; romansijer zna da piše roman; esejista nikad ne misli: e, sad ću da pišem esej. On piše o nečem, piše kao što bi razgovarao ili nastavljajući razgovor. A razgovor nije nikakav književni rod. Misleći isključivo o onom što ima da kaže, kod esejiste se oblik potpuno poklapa sa sadržinom, dok se kod pesnika sadržina mora da uklopi u oblik”, S. Marić, nav. delo, 8.
18 D. Kiš, nav. delo, 247.
19 M. Epštejn, nav. delo, 26.
20 Isto, 76.604
21 Georg Lukač, Duša i oblici, prev. Vera Stojić, „Nolit”, Beograd 1973, 33–56.
22 S. Marić, nav. delo, 29–30.605
23 Zbog ispuštenog pasusa Mirjana Miočinović citira ovaj tekst u „Pogovoru” knjige Varia, pretpostavljajući da slova koja nedostaju tvore reč „poezija”. Međutim, to može biti i „poetika”.
24 Danilo Kiš, Varia, prir. Mirjana Miočinović, „Prosveta”, Beograd 2007, 564–565.
25 Isto.606
26 Isto.
27 U razgovoru „Doba sumnje” on s gorčinom zapaža da je našoj književnoj kritici, uprkos tome što je o Peščaniku govorila mnogo i (uglavnom) pohvalno, sâm roman „proticao kroz prste upravo kao pesak”: umesto da rekonstruiše njegovu strukturu, kritika je pokušavala da ga protumači nekim od spoljašnjih pristupa, pokazujući suštinsko nerazumevanje samog dela, kao i nepoznavanje moderne teorije proze. Tada još zahvaćen žarom antipozitivističke pobune, Kiš naglašava da je idealan metod za tumačenje Peščanika formalistički, pomoću „dva čarobna ključića”, dva formalistička principa: oneobičavanja i oteščale forme, D. Kiš, Homo poeticus, 248–249.
28 „Dozvolite da se drznem u tu svetinju: ja mislim da je pisac isto toliko svestan sistema svoga dela koliko i kritičar, isto je toliko u stanju da ga raščini kao što je bio u stanju da ga sačini, da je isto toliko u stanju da ga raščlani koliko i kritičar ili možda još i bolje, i oni zajedno, pisac, kritičar i čitalac, i ne treba ništa drugo da čine nego da rekonstruišu, svako na svoj način, sistem jednog dela, kako bi rekao Bart, a ne njegovu poruku. Ne vidim zašto bi tu pisac bio manje ravnopravan saučesnik. I tu nije važno koliko se, u konačnom raščlanjavanju, ta tri sistema (piščev–kritičarev–čitaočev) međusobno razlikuju, ukoliko su, naravno, suvisli”, D. Kiš, Homo poeticus, 201.607
29 O tome P. Palavestra piše: „Kiš nije bio kritičar niti je voleo kritičare mada se sam služio kritičkim postupkom i kritičkim alatom. Kad god je nešto određenije imao da kaže i dokaže, da nešto odbrani ili ospori, prihvatao se kritičkog alata i kritičke rečenice”, Predrag Palavestra, Istorija srpske književne kritike 1768–2007, Matica srpska, Novi Sad 2008, 606–607.
30 Sličan stav o relativnoj vrednosti teorija zauzima i Svetozar Petrović. Ukazujući na varljivost intuicije s jedne i opasnosti „slijepog povjerenja u moć teoretskog mišljenja” s druge strane, on smatra nužnim da u svakom pojedinačnom slučaju razmotrimo „pitanje: kada je, u kojim slučajevima, unutrašnji poziv da intuitivni stav suprotstavimo racionalnom zaključku, ili obratno (…) glas kojemu se treba odazvati”, Svetozar Petrović, Priroda kritike, „Samizdat B92”, Beograd 2003, 10.
31 Sreten Marić, Razgovori, prir. Zoran Stojanović, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad 1986, 147–178.608
32 M. Epštejn, nav. delo, 25.
33 S. Marić, Proplanci eseja, 7.609
34 Isto, 23–24.
35 Isto, 16.
36 „Esej razdire teorije koje su mu blizu; njegova je tendencija uvijek tendencija likvidaciji mnijenja, pa i onoga kojim sam počinje. Esej je ono što je bio od početka, kritička forma par excellence; i to kao imanentna kritika duhovnih tvorevina, kao konfrontacija onoga što one jesu s njihovim pojmom, kao kritika ideologije. ’Esej je forma kritičke kategorije našeg duha’ (Maks Benze)”, T. Adorno, nav. delo, 31.
37 S. Marić, Proplanci eseja, 31; T. Adorno, nav. delo, 19–23.
38 „Zašto sam odjednom imao osećaj da sam rekao što mi je valjalo reći, i da treba da stanem, mada je, materijalno, ostalo još mnogo nerečenog, to meni oblik eseja ne kazuje, već tema i moj odnos prema njoj”, S. Marić, Proplanci eseja, 9.
39 Adorno takođe podvlači da esej „za svoj afinitet spram otvorenog duhovnog iskustva mora platiti nedostatkom sigurnosti, onim čega se norma etabliranog mišljenja boji kao smrti”, T. Adorno, nav. delo, 27.610
40 Isto, 30–31.
41 Sreten Marić, O kritici, Službeni glasnik, Beograd 2008, 68.
42 „Mašta je izvor svih naših mudrosti (Književnonaučna i kritička misao Sretena Marića)”, Radomir V. Ivanović, Amalgam čuda i truda. Studije i ogledi, „Besjeda” – „Ars Libri”, Banja Luka – Beograd 2012, 283.
43 S. Marić, O kritici, 7.611
44 To je uviđao i Kjerkegor „kad se onako očajnički suprotstavljao sveporavnavajućem buldožeru Hegelovog sistema, svestan da je svako sistematsko znanje koje se tiče nečeg subjektivnog i singularnog, što je individualni život isto kao i umetničko delo, lažno znanje, ubistveno znanje, ubistveno za ono bitno, za tu singularnost. Otud i toliki, neprestano ponavljani napori i samih teoretičara da teoriju spasu od njenih apsurda”, ističe Marić u knjizi Proplanci eseja, 53.
45 U: Sreten Marić, Ogledi. U traganju, prir. Zoran Stojanović, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad 1987, 47.
46 Na primer, u eseju „Romani na dlanu” (u: D. Kiš, Homo poeticus, 96–109), u neobjavljenom intervjuu „O romanu”, u intervjuu „Ironični lirizam” (u: Danilo Kiš, Gorki talog iskustva, prir. Mirjana Miočinović, „Prosveta”, Beograd 2007, 260–261 i 269–279) itd.612
47 D. Kiš, Varia, 59–62.
48 Iako predstavlja predgovor katalogu za slikarsku izložbu Radomira Reljića u Ljubljani, on ne govori o slikama, ni u tehničkom ni u tematskom smislu. Umesto semantici, kompoziciji, mitologemama, kako bi se od teksta za tu namenu očekivalo, Kiš je svoj esej posvetio jednom sintetičkom osećanju koje daje duh izložbi – duhu istine. Dakle, tekst je poetički i autopoetički.
49 Danilo Kiš, Život, literatura, prir. Mirjana Miočinović, „Prosveta”, Beograd 2007, 129–131.613
50 D. Kiš, Homo poeticus, 156–157.
51 S. Marić, Proplanci eseja, 29–30.
52 D. Kiš, Homo poeticus, 215.
53 G. Lukač, nav. delo, 53.
54 S. Petrović, nav. delo, 46, 124–125, 345.
55 M. Epštejn, nav. delo, 22.614
56 S. Marić, Proplanci eseja, 21.
 
B_D,
...dodaj malo o profesuri Marica u ZG. i slucaj Njegove sestre slikara i karikaturiste P.Krizanica...mislim da je tu S.Maric bratski
'pao'...
P.S.
...ovo te molim jer pored nekorektnosti beogradske inteligencije prema S.Maricu iritantna je isto kao i njegov , po mome misljenju,
stav prema Sestri...:hvala:
 

Back
Top