Umorne ruke pruzam u nebo ,trazenja nemoguceg. Nedokucivu moc da one budu ko prije da nisu zgrcene .
Pola sam ih vijeka mucila , nisam im dala mira i one se lijepe nelijepo razboljele .
Sad placemo zajedno , onako nijemo za svoj gros.
Mozda samo dugove vracemo.
Za leptiraste snove , za veliku tugu, za prekovremeni rad i jos po nesto dugo i umorno , preumorno .
Umorile se balerine mojih htenja.
Otkazale poslusnost ..
Zovem ih sa najvecih visina svojih planina.
Pustam eho da se duplo vrati ne bi li ih smorila da isto ucine .
Odaziva nema , one umiru polako ko ptice pjevajuci...
