U nedeljno praznično sveže jutro podstaknut
Nemirom misli u unutrašnjom prazninim
Krenuo sam uskim ulicama razlivenog grada
Nošen maticom svečano obučenih vernika
Nađoh se pred crkvom sv. Jovana Zlatoustog
Unutra me sačeka muzika liturgije
I čuo sam blaženo pojanje nevidljivog crkvenog hora
Čiji glasovi su se kao talasi prelamali u meni
Tog dana mladi sveštenik čitaše
Odlomke iz Dela propovednika
O dolasku Svetog duha među ljude
O lažnim čudotvorcima, varateljima naroda
Čitao je i Jevanđelje po Luki
O opraštanju – o ljubavi u nama i oko nas
Jer veliki oproštaj zahteva veliku ljubav
I ja se u tim trenucima međurečja setih
Iz nekih zaboravljenih laguma sećanja
Priče o Simonu Čudotvorcu čarašu i opsenaru
Prepunom želje o visokim letovima i zemaljskim čedesima
Na ivici zdravog razuma i blještave ludosti
I njegovoj želji da oponaša
Nekog ko se oponašati ne može i ne sme
I narod stajaše okolo u graji i ciki
Posmatrajući nesvakidašnju predstavu duha i tela
Čekajući krv u prašini i pobedu nevidljivog
I dok je ležao poražen u peskovitoj prašini
Simon praštaše u srcu rulji zacenjenoj od smeha
Kao što nam prosjaci koji stajahu ispred ulaza
Ispruženih ruku i otvorenih šaka s nadom
Da će se u šaci naći nekoliko novčića, praštaju
Nama koji prolazimo nemi pored njih
Pomalo ravnodušni i mrzovoljni, obuzeti svijim mislima
Zaboravljajući na dobročinstvo i milosrđe
Vraćajući se iz zalutalih misli u sazvučju liturgije
U mimohodu izlazeći ka svetlošću obasjanom trgu
Ko je imao srce našao je radost u duhu koji ulazi
Novim pogledom oka videh ljude i osetih ljubav
Nemirom misli u unutrašnjom prazninim
Krenuo sam uskim ulicama razlivenog grada
Nošen maticom svečano obučenih vernika
Nađoh se pred crkvom sv. Jovana Zlatoustog
Unutra me sačeka muzika liturgije
I čuo sam blaženo pojanje nevidljivog crkvenog hora
Čiji glasovi su se kao talasi prelamali u meni
Tog dana mladi sveštenik čitaše
Odlomke iz Dela propovednika
O dolasku Svetog duha među ljude
O lažnim čudotvorcima, varateljima naroda
Čitao je i Jevanđelje po Luki
O opraštanju – o ljubavi u nama i oko nas
Jer veliki oproštaj zahteva veliku ljubav
I ja se u tim trenucima međurečja setih
Iz nekih zaboravljenih laguma sećanja
Priče o Simonu Čudotvorcu čarašu i opsenaru
Prepunom želje o visokim letovima i zemaljskim čedesima
Na ivici zdravog razuma i blještave ludosti
I njegovoj želji da oponaša
Nekog ko se oponašati ne može i ne sme
I narod stajaše okolo u graji i ciki
Posmatrajući nesvakidašnju predstavu duha i tela
Čekajući krv u prašini i pobedu nevidljivog
I dok je ležao poražen u peskovitoj prašini
Simon praštaše u srcu rulji zacenjenoj od smeha
Kao što nam prosjaci koji stajahu ispred ulaza
Ispruženih ruku i otvorenih šaka s nadom
Da će se u šaci naći nekoliko novčića, praštaju
Nama koji prolazimo nemi pored njih
Pomalo ravnodušni i mrzovoljni, obuzeti svijim mislima
Zaboravljajući na dobročinstvo i milosrđe
Vraćajući se iz zalutalih misli u sazvučju liturgije
U mimohodu izlazeći ka svetlošću obasjanom trgu
Ko je imao srce našao je radost u duhu koji ulazi
Novim pogledom oka videh ljude i osetih ljubav