ukrala sam sinoć malo snijega i sakrila pod jastuk, da mi u snovima pahulje padaju na obraze....dodir mek i lagan kao svila....eh, da mogu tvoju dušu ukrasti na tren, da strpam u njedra i nosim je sa sobom da se ne smrznem od samoče i straha...tek ponekad, na trenutak zalutaju tvoje oči prema meni, kao da me pitaš, i promatraš i skitaš po mojim mislima, ćudeći se leptirima u mojoj košmarnojj glavi što izviru iz osmijeha...tek na trenutak javi se neki sjaj u tragovima tvojih koraka što ostaju na marginalnim plavetima duše...to u zoru , dok odlaziš , blistaju moje čežnje na prvoj jutarnjoj rosi...