Ležim. Čađavi oblaci svađaju se vijekovima iznad usahlih, ispucalih usana.
Ležim. Osjećam kako mi vrat drhti i uvrće se. To se mrav sjete hrani. Prede na nepresušnom izobilju suvog lišća.Malj jeze obruši se na uvele jagodice i prostre niz, rovito, jednobojno sidro. Procvale, utrnele palčeve prinosim dupljama. Rošavi pauci ječe i izgmižu. Valoviti odjeci i trzaji ostaju za njima. Rastavljam ušivene kapke. Dvije sjajne kugle slonovače vrte se u pravcu pravog puta. A smjernica, niliti stopa duginih šara nema. Iskopnile su. Nariču se biberkaste zjenice. Pokušavaju da isjeku vidik kroz sivilo sjenki i odraza. Ispucala ploča melanhe okružuje me. Sve je ravno, očigledno. Nijedan krivi, nepravilan potez vedrine i lakoće. Nijedan vijugav obris slanog vala ili slatkog vira. Samo suva izvjesnost mrtvih krhotina što se protežu kroz mrežu mog robustasnog dna. Mog dana.
S druge strane munje, gica se svijetlost. Nije to magnovenje svjetlosti što nade krade. To je izvor iz kojeg živodarni nektar buljukuje. Oganj u obliku maloljetne djeve mazi se na krevetu od trepavica. Ispružena u vidu nerodjenog ploda, stopalima davi svilenog šargarepdžiju. Raspuštene bujne vlasi skrivaju precizne facijalne konture. Blaga čeona kost spušta se do otrovne gljivice. Sujetni nišan dijeli dvije drhtave membrane vezane ružinim grmljem. Ispod njih sudara se plima i osjeka, safir i smaragd bitku biju dok se tirkiz iz ugla kikoće. Sigurna brada štiti pravilne školjke. U njima budno spavaju spužvasti biseri. Mekših nema. Brzo upijaju, a teško se rasipaju. Revnosni pogled zaokružuje polumjesec od cinobera.Mehurići zaključani ružinim šeširom. Ispod, nebeski kristali u vlaškom polukrugu. Ropotom skrivaju uplašeni plamsaj. Skriva se, podvlači pod pepeo. Kad se odjedared razmaše, ne bi li drugog ožarila, obično njena nepca stradaju.
Mrav sjete zasiti se učmalog mesa i raširi prašnjava krila. Jedva podiže gojazni trup i ustremi ka bujici tamnih munja. Boji se da mu uobrazilja ne podmeće prašnjav obris svjetlosti. Mirisnog, svježeg, ukusnog ognja. Tromim zamasima probija se kroz šumu tmurnih pogleda i skarednih uzvika. Na kraju aleje bjesnih oblaka pokaza se već očulna koprena svjetlosti. Što je bliže gnjurio, više se tanjio. Zguri se izmoren, prepolovljen, na grudi usnule djeve. Zamirisa mlado deblo, a korov približi čeljusti. Zari alave brke u svoju slast i smrt. Crvena rosa skliznu niz goli kuk i zagolica je. Iskliznu iz vjekovnog predaha i ugleda žalosnu tminu što je okružuje. Nesvjesno kihnu i otjera duse, pune autobuse, što put od svile, načiniše kaldrmom od mastila. Rasani se dan, ali se mjesec na suvim koralima iz bdenja, ne podiže.
Rumena kap pusti se i niz munju naglo obruši. Isprati zelene doline i rumene kanjone što se opet izrodiše. Zapetlja se na delfi košava i pade na ukočen, krotki pogled prosjaka. Probudi se u nerealnoj idili jave.
Cimnuh se iz masnog kreveta. Opet snove sanjam. Prinesoh drhtavi palac da krmelj isčačkam. Ostade mi trag rumenog opanka.
Ležim. Osjećam kako mi vrat drhti i uvrće se. To se mrav sjete hrani. Prede na nepresušnom izobilju suvog lišća.Malj jeze obruši se na uvele jagodice i prostre niz, rovito, jednobojno sidro. Procvale, utrnele palčeve prinosim dupljama. Rošavi pauci ječe i izgmižu. Valoviti odjeci i trzaji ostaju za njima. Rastavljam ušivene kapke. Dvije sjajne kugle slonovače vrte se u pravcu pravog puta. A smjernica, niliti stopa duginih šara nema. Iskopnile su. Nariču se biberkaste zjenice. Pokušavaju da isjeku vidik kroz sivilo sjenki i odraza. Ispucala ploča melanhe okružuje me. Sve je ravno, očigledno. Nijedan krivi, nepravilan potez vedrine i lakoće. Nijedan vijugav obris slanog vala ili slatkog vira. Samo suva izvjesnost mrtvih krhotina što se protežu kroz mrežu mog robustasnog dna. Mog dana.
S druge strane munje, gica se svijetlost. Nije to magnovenje svjetlosti što nade krade. To je izvor iz kojeg živodarni nektar buljukuje. Oganj u obliku maloljetne djeve mazi se na krevetu od trepavica. Ispružena u vidu nerodjenog ploda, stopalima davi svilenog šargarepdžiju. Raspuštene bujne vlasi skrivaju precizne facijalne konture. Blaga čeona kost spušta se do otrovne gljivice. Sujetni nišan dijeli dvije drhtave membrane vezane ružinim grmljem. Ispod njih sudara se plima i osjeka, safir i smaragd bitku biju dok se tirkiz iz ugla kikoće. Sigurna brada štiti pravilne školjke. U njima budno spavaju spužvasti biseri. Mekših nema. Brzo upijaju, a teško se rasipaju. Revnosni pogled zaokružuje polumjesec od cinobera.Mehurići zaključani ružinim šeširom. Ispod, nebeski kristali u vlaškom polukrugu. Ropotom skrivaju uplašeni plamsaj. Skriva se, podvlači pod pepeo. Kad se odjedared razmaše, ne bi li drugog ožarila, obično njena nepca stradaju.
Mrav sjete zasiti se učmalog mesa i raširi prašnjava krila. Jedva podiže gojazni trup i ustremi ka bujici tamnih munja. Boji se da mu uobrazilja ne podmeće prašnjav obris svjetlosti. Mirisnog, svježeg, ukusnog ognja. Tromim zamasima probija se kroz šumu tmurnih pogleda i skarednih uzvika. Na kraju aleje bjesnih oblaka pokaza se već očulna koprena svjetlosti. Što je bliže gnjurio, više se tanjio. Zguri se izmoren, prepolovljen, na grudi usnule djeve. Zamirisa mlado deblo, a korov približi čeljusti. Zari alave brke u svoju slast i smrt. Crvena rosa skliznu niz goli kuk i zagolica je. Iskliznu iz vjekovnog predaha i ugleda žalosnu tminu što je okružuje. Nesvjesno kihnu i otjera duse, pune autobuse, što put od svile, načiniše kaldrmom od mastila. Rasani se dan, ali se mjesec na suvim koralima iz bdenja, ne podiže.
Rumena kap pusti se i niz munju naglo obruši. Isprati zelene doline i rumene kanjone što se opet izrodiše. Zapetlja se na delfi košava i pade na ukočen, krotki pogled prosjaka. Probudi se u nerealnoj idili jave.
Cimnuh se iz masnog kreveta. Opet snove sanjam. Prinesoh drhtavi palac da krmelj isčačkam. Ostade mi trag rumenog opanka.