Sneg

Pokušavam da se setim kada sam prestao da se radujem snegu. Da li je to bilo one godine kada sam počeo da pušim i bio duboko uveren da me od oca ukradena cigara uvodi u svet odraslih? Ipak, priznaćete, odrasli se ne grudvaju. Da li je to bilo one zime koju sam proveo na relaciji Banovo brdo-Grocka, više hodajući, nego vozeći se? Mladost nije bila dovoljna da ubije vonj sirotinje u prepunim autobusima, koji je nagoveštavao današnje dane. Možda one zime u Sloveniji, pod šatorom na završnom terenu puka veze, ili one slavonske, koju sam proveo u besmislenom ratu bez pobednika? Tranzicione zime su sa sobom nosile odgovornost oca porodice da obezbedi hranu i ogrev za svoj porod, po svaku cenu. Onda...onda mi više nije bilo bitno. Deca su odrasla, ja ostario. Sneg je postao usputni pratilac borbe, u koju su se naši životi pretvorili i - ništa više. Danas mi se čini da, ako budem uspeo da se setim zašto sam voleo sneg, da ću pronaći tajna vrata koja će me odvesti onom mladiću koga, tek ponekad, u prolazu, vidim u ovom čoveku koji sam postao. I želim da mislim da će onda sve stvari doći na svoje mesto.
Picsart_23-01-14_00-12-33-365.jpg
 
Poslednja izmena:
Svi tražimo tajna vrata tumarajući po mraku.
Ne bih volela da ih pronađem. Ko zna šta se krije iza njih i do kakve spoznaje bi nas odvela?
 
Nostalgija je cudo. Uvuce se kad se najmanje nadas i uvek te uhvati nespremnog.
Potrebno je mnogo vestine da se sa osmehom nosis sa njom.
Meni je su uvek bili zanimljivi okidaci nostalgije. To su uvek bile neke neocekivane, sitne, najobicnije stvari ili neki slucajan susret sa nekom osobom.

Jednom prilikom sam sreo drugara iz detinjstva kojeg nisam video bas dugo.
A pratimo se preko drustvenih mreza, nismo se zaboravili.
Medjutim neocekivani susret uzivo, na neocekivanom mestu, i jedan njegov pogled i osmeh mi je skroz vratio neka secanja koja su bila skroz zaboravljena.
I nostalgija je udarila tolikom jacinom sa su suze same krenule.
Nikad necu da zaboravim taj trenutak.
 
Danas mi se čini da, ako budem uspeo da se setim zašto sam voleo sneg, da ću pronaći tajna vrata koja će me odvesti onom mladiću koga, tek ponekad, u prolazu, vidim u ovom čoveku koji sam postao.
Е па ја не знам тог младића, али у овом човеку често видим дечака како се радује, можда не снегу али се радује.
❤️
 
Nedostaje mi snijeg kad plasa da polako lagano pada po mom licu i topi se od vreline koze onako mladog razdraganog osmijeha ...
Sada zivim u jednoj ravnici predvorju jezeru i opet predvorju mora .
Snijeg cekam i po nekoliko godina cekajuci neke nove klince da mu se raduju.
 
Zašto me sve što napišeš toliko gane?
Koliko čovek treba da je darovit da u nekoliko redova ispiše svoj život
i potpiše je kapitulacijom?
Puno emocija izaziva u meni tih par redova i strahujem da im se predam...

Slika je prelepa... puna priče i simbolike...
Grlim te, divni čoveče...
:heart:
 

Back
Top