- Poruka
- 42.173
Smokva (lat. Ficus carica) je biljka i jestivi plod iz porodice dudova – Moraceae. Autohtona je na području koje se proteže od Turske do sjeverne Indije, ali raste i u većini mediteranskih zemalja. U mediteranskoj regiji je toliko raširena i korištena, da se naziva “hranom siromaha”.
Biljka smokve je grm ili malo stablo, visoko od 1 pa do 10 ili 12 metara. Kora je glatka i bijela. Ima široko, hrapavo, listopadno lišće, podijeljeno na 3 do 7 glavnih režnjeva. Listovi i stabljike istiskuju bijelu tekućinu kada se lome. Cvjetovi obične smokve ne zahtijevaju oprašivanje, dok neke vrste moraju biti oplođene posebnom vrstom ose. Složeni cvat sastoji se od šuplje mesnate strukture – syconium, obložena brojnim jednobojnim cvjetovima. Cvjetovi nisu vidljivi jer cvatu unutar cvata.
Plodovi smokve se rađaju pojedinačno ili u paru iznad ožiljaka otpalog lišća ili u osovinama lišća sadašnje sezone. Iako nazivana plodom, smokva je zapravo “lažno ili višestruko” voće koje nosi cvjetove i sjemenke. Plod je dug 3-5 centimetara, sa zelenom kožom koja ponekad dozrijeva prema ljubičastoj ili smeđoj boji.
Postoji mnogo vrsta smokvi, ali se najviše uzgaja obična smokva. Ostale vrste ili ne daju jestive plodove ili zahtijevaju posebne vrste oprašivača pa nisu uvijek isplative uzgojiteljima. Odabir sorti koje se kod nas uzgajaju ovisi o vremenu zriobe te boji kožice ploda. S obzirom na vrijeme zriobe, smokve mogu biti jednorotke ili dvorotke, a s obzirom na boju mogu biti crnice ili bjelice.
Petrovača bijela je iznimno rodna dvorotka bjelica. Ova stolna sorta se najčešće se uzgaja u središnjoj i južnoj Dalmaciji, ponešto uz obalu i na otocima. Oplođuje se peludom divlje smokve, odnosno kaprifikacijom. Tijekom godine razvija dva cvata. Iz prvog se razvijaju plodovi od 60 do 100 grama, dok su drugi nešto manji, oko 50 grama. Plod je svijetlozelene boje, a meso blijedo ružičasto i slatkog okusa. Sorta je osjetljivija pa se neposredno nakon berbe u voćnjaku sortira jer plodovi ne podnose rukovanje i dulji prijevoz.
Bjeluša je također dvorotka bjelica koja se uglavnom uzgaja u srednjoj Dalmaciji te dolini Neretve. Potječe iz Italije, a poznata je i pod nazivom dottato. Prvi, proljetni cvat omesnati i izraste do očekivane veličine, ali nije jestiv. Ljetni cvat daje jestivi plod na početku kolovoza, težine od 40 do 70 grama. Plodovi su manje osjetljivi i može ih se lakše prevoziti. Jedu se svježi i suhi. Meso ploda je svijetlo bijelo i slatko.
Zamorčica se praktički uzgaja duž čitave naše obale, a naši iseljenici su je odnijeli u Kaliforniju. Najčešće uzgajana sorta koja pripada jednorotkama bjelicama. Vrlo je otporna na sušu i hladnoću. Plodovi su svijetlo zelene boje koja postaje žućkasta kada plod sazrije. Meso je sočno i slatko. Plodovi ove smokve se jedu svježi ili suhi.
Šaraguja pripada jednorotkama crnicama koje se najčešće uzgajaju za tržište. Obilno rađa, a plodovi su sivo crveno ljubičaste boje, sočnog, slatkog i blago kiselkastog okusa. Također se mogu jesti svježi ili sušeni plodovi. Dozrijevaju od polovice kolovoza do polovice listopada.
Smokva je suptropska biljka koja uspješno raste do 400 metara nadmorske visine. Kod nas se sadi na području od Istre sve do Dubrovačkog primorja. Najčešće se sade pojedinačno ili po nekoliko desetaka stabala.
Smokve nisu zahtjevne i mogu se uzgajati u različitim vrstama tla. Doduše, preferiraju pjeskovito ilovasto tlo s pH vrijednošću od 6,0 do 8,0. Toleriraju tla s visokim udjelom vapna. Dubina tla od 1-1,5 metara je dovoljna za rast smokve jer korijenjen uglavnom raste u širinu.
Sadnja smokve na Mediteranu bi se trebala obaviti u jesen. Ako se sadi u kontinentalnom dijelu, onda je poželjno zasaditi smokvu u proljeće.
Smokva najbolje uspijeva u područjima s umjerenom relativnom vlagom, a može se uzgajati na većim visinama u područjima sa slabom kišom. Smokva zahtijeva neke sušne mjesece, posebno u doba cvjetanja i plodnosti, a neki izvori navode da im je potrebno malo zimskog hlađenja. Treba im barem 8 sati izravne sunčeve svjetlosti. Smokva može izdržati vrlo niske temperature, do -15°C, no ne predugo vremena. Starija stabla su puno otpornija na niže temperature i mraz.
Prije procesa sadnje tlo treba poravnati, ukloniti sve ostatke prethodnih kultura te obaviti meliorativnu gnojidbu. Jame za sadnju smokve kopaju se na dubini od 40 centimetara te širini od 50 centimetara na rigolanom tlu. Rupe trebaju biti dublje i šire ako tlo nije duboko orano. Razmak između sadnica je 4-5 metara, a između redova 6 metara. Također je izuzetno bitno ne pomiješati različite slojeve zemlje jer se trebaju vratiti na istu poziciju na kojoj su bili.
Smokva se može razmnožavati na tri načina: reznicama, sjemenkama ili cijepljenjem. U slučaju razmnožavanja reznicama, odrvenjele reznice se uzimaju sa stabla na dužini od oko 20 centimetara. Preporuča se ovaj dio obaviti u siječnju ili veljači, a zatim se do proljeća čuvaju u vlažnom pijesku. Nakon toga se premještaju u posude s kvalitetnim tlom na godinu dana sve do sadnje na stalno mjesto.
Uvjeti na našem području su vrlo dobri za uzgoj smokve, a sama biljka nije pretjerano zahtjevna. Iako je mediteranska sorta, može se uzgajati i u hladnijim krajevima.
Smokve su se prije sadile uz vinovu lozu ili masline. Između redova smokvi bi se posadila vinova loza koja bi zatim davala puni prinos sve do potpune rodnosti smokve. Tada bi krošnje smokve utjecale na lozu, smanjile joj prinos, a naposljetku bi vinova loza potpuno propala. Smokve bi ostvarivale punu rodnost sljedećih 25 do 30 godina.
Kada bi se smokve sadile s maslinama, počele bi se sušiti 30 do 40 godina nakon, a masline bi se nastavile uzgajati.
Za početak je potrebno odabrati dobra sjemenja koja ćemo zatim sušiti 24 sata. Stavljaju se u zemlju na dubinu od 2 do 3 centimetra, a gornji sloj tla blago navlažimo. Potom napravimo staklenik od manjih staklenki ili plastičnih čaša do pojave prvih izbojaka. Nakon toga uklanjamo staklenik na neko vrijeme. Klice se mogu presaditi u pogodnije tlo kada porastu. Prve plodove možete očekivati nakon 4-5 godina.
Kod sadnje smokve u loncu, preporuča se odabrati samoplodne sorte. Na dnu lonca se prvo napravi kvalitetna drenaža te se u nju stavlja dio zemlje. U zemlji se napravi rupa u koju polažemo biljku, a potom ju zatrpamo preostalom zemljom. Smokva koja se uzgaja u loncima može se vrlo jednostavno oblikovati da raste uza zid, a lonac se može držati vani sve do zahlađenja i kada stablu krene otpadati lišće. Nakon toga je potrebno unijeti ih u zatvoren prostor. Optimalno mjesto je zaklonjen zid okrenut prema jugu ili jugozapadu. Također je potrebno prvih sedam godina smokvu prebaciti u veću posudu barem jednom godišnje kako bi se korijen adekvatno razvio.
Uobičajeno je razmnožavanje reznicama, najčešće u veljači ili početkom ožujka. Sa središnjeg dijela krošnje odabiremo reznice dužine od 30 do 50 centimetara koje zatim sadimo u prethodno pripremljene jame dubine 80 centimetara. Potrebno je za dobar razvoj upotrijebiti i stajski gnoj te prihranjivanje mineralima, a tlo treba biti vlažno.
Bez obzira što stablo smokve može rasti bez ljudskog uplitanja i na nepristupačnim područjima, kod uzgoja smokve preporuča se osiguravanje dovoljne količine vode. Tijekom godine dostatno im je otprilike 800 mm padalina. Korijen je vrlo dobro razvijen te se može prilagoditi strukturi tla zbog čega biljka dobro podnosi sušu.
Preporučuje se sistem kapanja zbog raznih prednosti, primjerice kontrola vode, smanjeni otpad vode, umanjeni broj štetočina, korova i bolesti.
Prihranjivanje se obavlja meliorativnom gnojidbom. Unosi se 40 do 50 tona stajskog gnojiva po hektru, a na siromašnija tla se može dodati i 600 kg/ha fosfora te 700 kg/ha kalija. U slučaju hranjivijeg tla, količine se umanjuju. Tijekom jeseni se također koristi stajsko gnojivo.
Nakon sadnje sadnice se orezuju kako bi se formirale u izabrani uzgojni oblik, koriste se piramida ili vaza. Kada dođe do reproduktivne dobi, stablo se orezuje svake godine kako bi se osigurao visok prinos i dobra kondicija stabla. Koristi se prorjeđivanje, savijanje i prikraćivanje. Najčešće se orezuje zimi i ljeti, za rane sorte nakon berbe, a za kasne u svibnju.
Stablo smokve relativno rano rodi, no konkretniji urod se događa tek između 5. i 7. godine. Plodovi se beru u više navrata, od lipnja pa do listopada. Izuzetno je bitno da se plodovi beru potpuno zreli jer nakon branja dodatno ne dozrijevaju niti poboljšavaju kvalitetu. Biti će blago mekani kada su potpuno zreli. Također se preporuča koristiti rukavice zbog bijele tekućine koje plodovi i listovi ispuštaju, a koja je ljepljiva i može iritirati kožu.
Smokve koje namjeravamo sušiti trebaju biti potpuno zrele. Tada postaju blago smežurane i blijede. Potrebno je biti oprezan kod prenošenja smokvi kako se ne bi nagnječila. Zatim ih stavljamo na plahtu ili rešetkastu podlogu od trske. Ostavimo ih da se suše na suncu od 4 do 7 dana.
Smokve se u tome periodu nikako ne bi smjele dodirivati. Tijekom sušenja ih treba okrenuti barem jednom tjedno kako bi se pravilno osušile, a tijekom noći i prenesite na suho mjesto kako biste ih zaštitili od rose.
Ako primijetite muhe, postavite mrežicu, a svaku smokvu na kojoj pronađete ličinku muhe, ili pak plijesan, odmah uklonite.
Na kraju sušenja smokve na kratko potopite u slanu vodu (pola šalice sola na 5 litara vode), a potom ih procijedite i ostavite jedan dan na suncu.
Tijekom branja se odlažu u posebne uloške za svaki plod kako se smokve ne bi dodirivale. Čuvaju se u hladnjačama pri temperaturi od 0°C do 4°C i vlažnosti zraka 85% od 2 do 3 tjedna.
S druge strane, suhe smokve nam omogućuju duže čuvanje, a ako se pravilno pripreme, mogu se čuvati od 6 do 8 mjeseci. Prvo ih se najčešće čuva u platnenim ili papirnatim vrećicama ili pak u kartonskim kutijama, a poslije se prebacuju u staklene posude ili se drže u hladnjaku. Najbolje ih je držati na temperaturi od 0°C do 2°C, no mogu se čak i zamrznuti.
Biljka smokve je grm ili malo stablo, visoko od 1 pa do 10 ili 12 metara. Kora je glatka i bijela. Ima široko, hrapavo, listopadno lišće, podijeljeno na 3 do 7 glavnih režnjeva. Listovi i stabljike istiskuju bijelu tekućinu kada se lome. Cvjetovi obične smokve ne zahtijevaju oprašivanje, dok neke vrste moraju biti oplođene posebnom vrstom ose. Složeni cvat sastoji se od šuplje mesnate strukture – syconium, obložena brojnim jednobojnim cvjetovima. Cvjetovi nisu vidljivi jer cvatu unutar cvata.
Plodovi smokve se rađaju pojedinačno ili u paru iznad ožiljaka otpalog lišća ili u osovinama lišća sadašnje sezone. Iako nazivana plodom, smokva je zapravo “lažno ili višestruko” voće koje nosi cvjetove i sjemenke. Plod je dug 3-5 centimetara, sa zelenom kožom koja ponekad dozrijeva prema ljubičastoj ili smeđoj boji.
Sorte smokvi
Postoji mnogo vrsta smokvi, ali se najviše uzgaja obična smokva. Ostale vrste ili ne daju jestive plodove ili zahtijevaju posebne vrste oprašivača pa nisu uvijek isplative uzgojiteljima. Odabir sorti koje se kod nas uzgajaju ovisi o vremenu zriobe te boji kožice ploda. S obzirom na vrijeme zriobe, smokve mogu biti jednorotke ili dvorotke, a s obzirom na boju mogu biti crnice ili bjelice.
Petrovača bijela
Petrovača bijela je iznimno rodna dvorotka bjelica. Ova stolna sorta se najčešće se uzgaja u središnjoj i južnoj Dalmaciji, ponešto uz obalu i na otocima. Oplođuje se peludom divlje smokve, odnosno kaprifikacijom. Tijekom godine razvija dva cvata. Iz prvog se razvijaju plodovi od 60 do 100 grama, dok su drugi nešto manji, oko 50 grama. Plod je svijetlozelene boje, a meso blijedo ružičasto i slatkog okusa. Sorta je osjetljivija pa se neposredno nakon berbe u voćnjaku sortira jer plodovi ne podnose rukovanje i dulji prijevoz.
Bjeluša ili bjelica
Bjeluša je također dvorotka bjelica koja se uglavnom uzgaja u srednjoj Dalmaciji te dolini Neretve. Potječe iz Italije, a poznata je i pod nazivom dottato. Prvi, proljetni cvat omesnati i izraste do očekivane veličine, ali nije jestiv. Ljetni cvat daje jestivi plod na početku kolovoza, težine od 40 do 70 grama. Plodovi su manje osjetljivi i može ih se lakše prevoziti. Jedu se svježi i suhi. Meso ploda je svijetlo bijelo i slatko.
Zamorčica
Zamorčica se praktički uzgaja duž čitave naše obale, a naši iseljenici su je odnijeli u Kaliforniju. Najčešće uzgajana sorta koja pripada jednorotkama bjelicama. Vrlo je otporna na sušu i hladnoću. Plodovi su svijetlo zelene boje koja postaje žućkasta kada plod sazrije. Meso je sočno i slatko. Plodovi ove smokve se jedu svježi ili suhi.
Šaraguja
Šaraguja pripada jednorotkama crnicama koje se najčešće uzgajaju za tržište. Obilno rađa, a plodovi su sivo crveno ljubičaste boje, sočnog, slatkog i blago kiselkastog okusa. Također se mogu jesti svježi ili sušeni plodovi. Dozrijevaju od polovice kolovoza do polovice listopada.
Sadnja smokve
Smokva je suptropska biljka koja uspješno raste do 400 metara nadmorske visine. Kod nas se sadi na području od Istre sve do Dubrovačkog primorja. Najčešće se sade pojedinačno ili po nekoliko desetaka stabala.
Tlo
Smokve nisu zahtjevne i mogu se uzgajati u različitim vrstama tla. Doduše, preferiraju pjeskovito ilovasto tlo s pH vrijednošću od 6,0 do 8,0. Toleriraju tla s visokim udjelom vapna. Dubina tla od 1-1,5 metara je dovoljna za rast smokve jer korijenjen uglavnom raste u širinu.
Vrijeme sadnje
Sadnja smokve na Mediteranu bi se trebala obaviti u jesen. Ako se sadi u kontinentalnom dijelu, onda je poželjno zasaditi smokvu u proljeće.
Temperatura
Smokva najbolje uspijeva u područjima s umjerenom relativnom vlagom, a može se uzgajati na većim visinama u područjima sa slabom kišom. Smokva zahtijeva neke sušne mjesece, posebno u doba cvjetanja i plodnosti, a neki izvori navode da im je potrebno malo zimskog hlađenja. Treba im barem 8 sati izravne sunčeve svjetlosti. Smokva može izdržati vrlo niske temperature, do -15°C, no ne predugo vremena. Starija stabla su puno otpornija na niže temperature i mraz.
Priprema za sadnju
Prije procesa sadnje tlo treba poravnati, ukloniti sve ostatke prethodnih kultura te obaviti meliorativnu gnojidbu. Jame za sadnju smokve kopaju se na dubini od 40 centimetara te širini od 50 centimetara na rigolanom tlu. Rupe trebaju biti dublje i šire ako tlo nije duboko orano. Razmak između sadnica je 4-5 metara, a između redova 6 metara. Također je izuzetno bitno ne pomiješati različite slojeve zemlje jer se trebaju vratiti na istu poziciju na kojoj su bili.
Sadnja reznicama
Smokva se može razmnožavati na tri načina: reznicama, sjemenkama ili cijepljenjem. U slučaju razmnožavanja reznicama, odrvenjele reznice se uzimaju sa stabla na dužini od oko 20 centimetara. Preporuča se ovaj dio obaviti u siječnju ili veljači, a zatim se do proljeća čuvaju u vlažnom pijesku. Nakon toga se premještaju u posude s kvalitetnim tlom na godinu dana sve do sadnje na stalno mjesto.
Uzgoj smokve
Uvjeti na našem području su vrlo dobri za uzgoj smokve, a sama biljka nije pretjerano zahtjevna. Iako je mediteranska sorta, može se uzgajati i u hladnijim krajevima.
Uzgoj na otvorenom
Smokve su se prije sadile uz vinovu lozu ili masline. Između redova smokvi bi se posadila vinova loza koja bi zatim davala puni prinos sve do potpune rodnosti smokve. Tada bi krošnje smokve utjecale na lozu, smanjile joj prinos, a naposljetku bi vinova loza potpuno propala. Smokve bi ostvarivale punu rodnost sljedećih 25 do 30 godina.
Kada bi se smokve sadile s maslinama, počele bi se sušiti 30 do 40 godina nakon, a masline bi se nastavile uzgajati.
Uzgoj iz sjemena
Za početak je potrebno odabrati dobra sjemenja koja ćemo zatim sušiti 24 sata. Stavljaju se u zemlju na dubinu od 2 do 3 centimetra, a gornji sloj tla blago navlažimo. Potom napravimo staklenik od manjih staklenki ili plastičnih čaša do pojave prvih izbojaka. Nakon toga uklanjamo staklenik na neko vrijeme. Klice se mogu presaditi u pogodnije tlo kada porastu. Prve plodove možete očekivati nakon 4-5 godina.
Uzgoj u loncima
Kod sadnje smokve u loncu, preporuča se odabrati samoplodne sorte. Na dnu lonca se prvo napravi kvalitetna drenaža te se u nju stavlja dio zemlje. U zemlji se napravi rupa u koju polažemo biljku, a potom ju zatrpamo preostalom zemljom. Smokva koja se uzgaja u loncima može se vrlo jednostavno oblikovati da raste uza zid, a lonac se može držati vani sve do zahlađenja i kada stablu krene otpadati lišće. Nakon toga je potrebno unijeti ih u zatvoren prostor. Optimalno mjesto je zaklonjen zid okrenut prema jugu ili jugozapadu. Također je potrebno prvih sedam godina smokvu prebaciti u veću posudu barem jednom godišnje kako bi se korijen adekvatno razvio.
Razmnožavanje
Uobičajeno je razmnožavanje reznicama, najčešće u veljači ili početkom ožujka. Sa središnjeg dijela krošnje odabiremo reznice dužine od 30 do 50 centimetara koje zatim sadimo u prethodno pripremljene jame dubine 80 centimetara. Potrebno je za dobar razvoj upotrijebiti i stajski gnoj te prihranjivanje mineralima, a tlo treba biti vlažno.
Održavanje nasada
Navodnjavanje
Bez obzira što stablo smokve može rasti bez ljudskog uplitanja i na nepristupačnim područjima, kod uzgoja smokve preporuča se osiguravanje dovoljne količine vode. Tijekom godine dostatno im je otprilike 800 mm padalina. Korijen je vrlo dobro razvijen te se može prilagoditi strukturi tla zbog čega biljka dobro podnosi sušu.
Preporučuje se sistem kapanja zbog raznih prednosti, primjerice kontrola vode, smanjeni otpad vode, umanjeni broj štetočina, korova i bolesti.
Gnojidba
Prihranjivanje se obavlja meliorativnom gnojidbom. Unosi se 40 do 50 tona stajskog gnojiva po hektru, a na siromašnija tla se može dodati i 600 kg/ha fosfora te 700 kg/ha kalija. U slučaju hranjivijeg tla, količine se umanjuju. Tijekom jeseni se također koristi stajsko gnojivo.
Rezidba i oblikovanje
Nakon sadnje sadnice se orezuju kako bi se formirale u izabrani uzgojni oblik, koriste se piramida ili vaza. Kada dođe do reproduktivne dobi, stablo se orezuje svake godine kako bi se osigurao visok prinos i dobra kondicija stabla. Koristi se prorjeđivanje, savijanje i prikraćivanje. Najčešće se orezuje zimi i ljeti, za rane sorte nakon berbe, a za kasne u svibnju.
Berba smokve
Stablo smokve relativno rano rodi, no konkretniji urod se događa tek između 5. i 7. godine. Plodovi se beru u više navrata, od lipnja pa do listopada. Izuzetno je bitno da se plodovi beru potpuno zreli jer nakon branja dodatno ne dozrijevaju niti poboljšavaju kvalitetu. Biti će blago mekani kada su potpuno zreli. Također se preporuča koristiti rukavice zbog bijele tekućine koje plodovi i listovi ispuštaju, a koja je ljepljiva i može iritirati kožu.
Sušenje smokve
Smokve koje namjeravamo sušiti trebaju biti potpuno zrele. Tada postaju blago smežurane i blijede. Potrebno je biti oprezan kod prenošenja smokvi kako se ne bi nagnječila. Zatim ih stavljamo na plahtu ili rešetkastu podlogu od trske. Ostavimo ih da se suše na suncu od 4 do 7 dana.
Smokve se u tome periodu nikako ne bi smjele dodirivati. Tijekom sušenja ih treba okrenuti barem jednom tjedno kako bi se pravilno osušile, a tijekom noći i prenesite na suho mjesto kako biste ih zaštitili od rose.
Ako primijetite muhe, postavite mrežicu, a svaku smokvu na kojoj pronađete ličinku muhe, ili pak plijesan, odmah uklonite.
Na kraju sušenja smokve na kratko potopite u slanu vodu (pola šalice sola na 5 litara vode), a potom ih procijedite i ostavite jedan dan na suncu.
Skladištenje smokve
Tijekom branja se odlažu u posebne uloške za svaki plod kako se smokve ne bi dodirivale. Čuvaju se u hladnjačama pri temperaturi od 0°C do 4°C i vlažnosti zraka 85% od 2 do 3 tjedna.
S druge strane, suhe smokve nam omogućuju duže čuvanje, a ako se pravilno pripreme, mogu se čuvati od 6 do 8 mjeseci. Prvo ih se najčešće čuva u platnenim ili papirnatim vrećicama ili pak u kartonskim kutijama, a poslije se prebacuju u staklene posude ili se drže u hladnjaku. Najbolje ih je držati na temperaturi od 0°C do 2°C, no mogu se čak i zamrznuti.
