kako je nemoguce promeniti stvarnost? zar stvarno mislis da je nemoguce da neko digne celu planetu u vazduh (ili barem kontinent? ne mora cela planeta.) to je jedan nacin na koji covek moze da promeni celokupnu stvarnost, inferioran, da, ali svejedno potpuno realan nacin.
sto se tice prilagodjavanja, postoje dve vrste.
zdravo prilagodjavanje. ono nije nikakvo prilagodjavanje vec asimilacija: covek asimilira nacine na koji drugi ljude zive, nacine koji su mu strani, imitira/upija ih, jednom recju postaje kao oni. to nije prilagodjavanje jer se covek na taj nacin ne smanjuje vec raste, dakle ne gubi nista vec dobija, postaje kompleksniji, sto je definicija zdravlja.
bolesno prilagodjavanje. ono
jeste ono sto po difoltu podrazumevam kad kazem prilagodjavanje: to je kad je covek nesposoban da izdrzi tenziju izmedju suprotnih perspektiva te biva prisiljen da unisti jednu od njih. to je bolesno jer se covek na taj nacin smanjuje, znaci postaje (bolesno) jednostavniji, unazadjuje se, postaje dekadent.
postoje tri nacina na koji se ljudi prilagodjavaju.
1. klasicno prilagodjavanje
to je kad covek odustane od svoje perspektive i usvoji tudju. klasicna prica. naprimer, lik koji je kao tinejdzer voleo video igre sada kada je odrastao odjednom prestaje da ih voli (pocinje da ih mrzi) jer sad je postao ozbiljan covek a video igre nisu za ozbiljne ljude, je l tako. ili recimo druga varijanta: mrzi video igre jer misli da su one odgovorne za njegov nedostatak drustvenog zivota. ili je prosto poceo da se druzi sa ljudima koji ne podnose video igre pa je i on sam poceo da ih ne podnosi kako bi mogao da nastavi da se druzi sa njima. ili devojka koja mrzi bivseg jer ne moze da ga zaboravi. ili ateista bivsi hriscanin koji se sada stidi sebe, svoje hriscanske proslosti, i koji vise ne moze da vidi niceg pozitivnog u hriscanstvu. ili lik koji je resio da obrise svoj petogodisnji blog jer od silnog srama ne moze vise da ga gleda. primera ima milion.
2. inat
to je obrnuta vrsta koja je, na neki nacin, snaznija vrsta ali svejedno bolesna vrsta prilagodjavanja. naime, to je kad covek u pokusaju da sacuva svoju perspektivu pocne da hejtuje tudju. time se smanjuje jer odbija da prihvati tudje perspektive, znaci odbija da raste. primer: gejmer koji u pokusaju da sacuva svoju gejmersku strast pocinje da hejtuje drustveni zivot. ili lik koji mrzi nove godine. ili robovi koji mrze moje teorije
postoji i obrnuta verzija inata koja na prvi pogled izgleda kao klasicno prilagodjavanje. to je recimo kad devojka prestane da bude sve ono sto je podseca na bivseg i pocne da bude sve ono sto je suprotno od toga jer je nesposobna da ga zaboravi.
3. kompromis
to je kad se pojavi neko pametan pa spoji dve suprotne i nespojive perspektive u jednu, kao da je tako nesto moguce

i sve zato da bi izbegao
rat izmedju njih. savremeni "lideri", naprimer, koji na vlast dolaze tako sto dozvoljavaju rulji da glasa izmedju vise njih

ali nemoguce je spojiti lidera i roba. ili si lider ili si rob. ako pristajes na spajanje roba i lidera u jedno, na kompromis, ONDA SI DEFINITIVNO ROB. ili moje bivse kolege koje misle da je moguc nekakav kompromis izmedju umetnicke i poslovne perspektive. ali poslovna perspektiva je REAKCIJA, PRILAGODJAVANJE MASI ZARAD NOVCA, dok je umetnicka AKCIJA, STVARANJE NOVIH VREDNOSTI. umetnik je u odnosu na biznismena GOSPODAR i biznismen je u odnosu na umetnika ROB i gde umetnik pokusa da postane biznismen u isto vreme on prestaje biti umetnik i postaje biti biznismen. end of story.
prilagodjavanje = raspadanje = reakcija
oblikovanje okoline = rast = akcija
sve sto ti se desava u zivotu je ono sto si pozeleo nekada u proslosti.
to sto ti se cesto cini da ono sto si dobio nije ono sto si pozeleo, to je samo varka i s tim nije protiv-argument.
sve zelje moraju da nastave da postoje.
cilj nije negacija vec afirmacija.
cilj je, dakle, nemati vremena za neke zelje od silnih drugih zelja, a ne gasenje zelja.
kao sto rekoh ranije, zelje su fantasticna stvar i covek treba da ih ima sto vise.
zelja da se obrise proslost ili iskoreni zelja je samo dodatna zelja i to zelja koja vodi u bolest.
cilj je prihvatiti sve posledice pozeljenog, sto znaci prihvatiti i smrt.
osnova zivota: tenzija izmedju zelje za zivotom i zelje za smrcu.
aktivna osoba voli smrt, reaktivna voli zivot.