Kada mi je mama rekla da se sobno cvijeće koje je raslo u smeđoj saksiji na prozorskoj
dasci u verandi zove Slonovo uho, nisam mogla da se suzdržim od smijeha. Koliko god
da sam zagledala u te male, zelene listove biljke, nikako nisam mogla da ih povežem sa
ogromnim životinjama kakvi su slonovi. Slonovi su me oduvijek asocirali na snagu i moć,
a nježna zelena biljka izgledala je tako krhko. Jedna od asocijacija na snagu slonova bila
je i Andrićeva Priča o vezirovom slonu kojeg su Travničani, gdje ga je doveo vezir, prozvali
Fil, kako se slon zapravo i zvao na turskom jeziku. A ovaj ogromni i snažni vezirov ljubimac
u travničkoj čaršiji pravio je baš mnogo štete kad bi ga izvodilli iz konaka pa bi za sobom
ostavljao lom - od porušenih tezgi, prosutih sepeta voća, do straha da koga u tom metežu
ne zgazi. Sve to nikako mi se nije uklapalo sa nježnom biljčicom na prozoru mamine verande.
No, pokazalo se ipak da je Slonovo uho, iako naoko slabašno i krhko, u sebi ipak imalo
nečeg slonovski snažnog.
Sve ovo se zapravo dešavalo za mog zadnjeg boravka kod mame, kada mi je na polasku
kući utrpala u ruke jedan bujni pelcer Slonovog uha jer po njenim riječima - svaka žena
mora da voli cvijeće, a ja kako nisam htjela da joj kvarim takav doživljaj i sliku jedine joj
kćerke, sa hinjenim oduševljenjem ga prihvatim. Prva nezgoda na koju je naišlo moje
Slonovo uho, bio je kvar na automobilu kojeg smo imali na povratku kući pa je jadni pelcer
ostao u prtljažniku skoro 24 sata, bez trunke vlage. No, slonovska snaga ove male biljke
pokazala se u punom sjaju. Iako je pelcer izgledao prilično uvenuto i jadno, nakon što sam
ga zasadila u saksiju ispunjenu mekanom, crnom zemljom i prilično ga natopila vodom, uz
dozu ljubavi koju sam na jedvite jade mogla iscrpiti iz svog bića za ovu malu biljčicu, narednog
jutra Slonovo uho me dočekalo uspravnih i modrih listova. Za divno čudo, zaista sam osjetila
nešto što je ličilo na ponos za ljubljeno biće. Ali, nesreća nikad ne dolazi sama. Kako sam po
nagovoru komšije koji je slučajno bio u našoj avliji dok sam ga presađivala, saksiju ostavila na
terasi, jer, iako proljeće, temperature su bile već prilično visoke i cvijeću nije prijetila nikakva
opasnost od hladnoće, dogodi se da bosanska zima po ko zna koji put pokaza zube, pa taman
kad je moje Slonovo uho očvrsnulo, jedno jutro osvanu pod mrazom. Modri listovi su izgledali
tako žalosno sprženi da me bilo haman steglo oko srca. Prekoravala sam samu sebe što nisam
povjerovala našem meteorologu Nedimu Sladiću koji je dan ranije najavljivao mogućnost mraza.
Iako sam mislila da se više nema šta uraditi, negdje oko podneva kad je Sunce ugrijalo, stavila
sam saksiju na osunčani dio terase, ne bi li mu sunčeva svjetlost i toplina vratili malo života.
Za divno čudo, do kraja dana, na biljčici su tri-četiri lista podigla svoje glavice i uspravno stajala.
Ova put sam osjetila da mi se u srcu haman rodila radost.
Otada je prošlo nepunih mjesec dana. Moja biljčica se toliko raširila u saksiji da je komotno mogu
nazvati Slonove uši. (mada imam ružnu asocijaciju na ove uši)
Na veliko iznenađenje, jutros sam među listovima ugledala nešto što je čak ličilo na cvijet,
zapravo bila su to neka mala, zelena zrnca tijesno skupljena jedna uz drugo u obliku cvijeta.
Brzo sam ukucala na net. Moje Slonovo uho je zaista procvjetalo, a uz to ima i pravi pravcati
latinski naziv - Begonia erythrophylla, a narodno ime je dobilo zato što mu oblik i glatkoća
listova zaista podsjećaju na slonovo uho.
Mama će biti ponosna kad joj sve ovo ispričam, jer, kako ona kaže, svaka žena mora da voli
cvijeće, a ja sad stvarno imam osjećaj da ga volim, što će ujedno i reći da sam napokon prava žena.
Riada
dasci u verandi zove Slonovo uho, nisam mogla da se suzdržim od smijeha. Koliko god
da sam zagledala u te male, zelene listove biljke, nikako nisam mogla da ih povežem sa
ogromnim životinjama kakvi su slonovi. Slonovi su me oduvijek asocirali na snagu i moć,
a nježna zelena biljka izgledala je tako krhko. Jedna od asocijacija na snagu slonova bila
je i Andrićeva Priča o vezirovom slonu kojeg su Travničani, gdje ga je doveo vezir, prozvali
Fil, kako se slon zapravo i zvao na turskom jeziku. A ovaj ogromni i snažni vezirov ljubimac
u travničkoj čaršiji pravio je baš mnogo štete kad bi ga izvodilli iz konaka pa bi za sobom
ostavljao lom - od porušenih tezgi, prosutih sepeta voća, do straha da koga u tom metežu
ne zgazi. Sve to nikako mi se nije uklapalo sa nježnom biljčicom na prozoru mamine verande.
No, pokazalo se ipak da je Slonovo uho, iako naoko slabašno i krhko, u sebi ipak imalo
nečeg slonovski snažnog.
Sve ovo se zapravo dešavalo za mog zadnjeg boravka kod mame, kada mi je na polasku
kući utrpala u ruke jedan bujni pelcer Slonovog uha jer po njenim riječima - svaka žena
mora da voli cvijeće, a ja kako nisam htjela da joj kvarim takav doživljaj i sliku jedine joj
kćerke, sa hinjenim oduševljenjem ga prihvatim. Prva nezgoda na koju je naišlo moje
Slonovo uho, bio je kvar na automobilu kojeg smo imali na povratku kući pa je jadni pelcer
ostao u prtljažniku skoro 24 sata, bez trunke vlage. No, slonovska snaga ove male biljke
pokazala se u punom sjaju. Iako je pelcer izgledao prilično uvenuto i jadno, nakon što sam
ga zasadila u saksiju ispunjenu mekanom, crnom zemljom i prilično ga natopila vodom, uz
dozu ljubavi koju sam na jedvite jade mogla iscrpiti iz svog bića za ovu malu biljčicu, narednog
jutra Slonovo uho me dočekalo uspravnih i modrih listova. Za divno čudo, zaista sam osjetila
nešto što je ličilo na ponos za ljubljeno biće. Ali, nesreća nikad ne dolazi sama. Kako sam po
nagovoru komšije koji je slučajno bio u našoj avliji dok sam ga presađivala, saksiju ostavila na
terasi, jer, iako proljeće, temperature su bile već prilično visoke i cvijeću nije prijetila nikakva
opasnost od hladnoće, dogodi se da bosanska zima po ko zna koji put pokaza zube, pa taman
kad je moje Slonovo uho očvrsnulo, jedno jutro osvanu pod mrazom. Modri listovi su izgledali
tako žalosno sprženi da me bilo haman steglo oko srca. Prekoravala sam samu sebe što nisam
povjerovala našem meteorologu Nedimu Sladiću koji je dan ranije najavljivao mogućnost mraza.
Iako sam mislila da se više nema šta uraditi, negdje oko podneva kad je Sunce ugrijalo, stavila
sam saksiju na osunčani dio terase, ne bi li mu sunčeva svjetlost i toplina vratili malo života.
Za divno čudo, do kraja dana, na biljčici su tri-četiri lista podigla svoje glavice i uspravno stajala.
Ova put sam osjetila da mi se u srcu haman rodila radost.
Otada je prošlo nepunih mjesec dana. Moja biljčica se toliko raširila u saksiji da je komotno mogu
nazvati Slonove uši. (mada imam ružnu asocijaciju na ove uši)
Na veliko iznenađenje, jutros sam među listovima ugledala nešto što je čak ličilo na cvijet,
zapravo bila su to neka mala, zelena zrnca tijesno skupljena jedna uz drugo u obliku cvijeta.
Brzo sam ukucala na net. Moje Slonovo uho je zaista procvjetalo, a uz to ima i pravi pravcati
latinski naziv - Begonia erythrophylla, a narodno ime je dobilo zato što mu oblik i glatkoća
listova zaista podsjećaju na slonovo uho.
Mama će biti ponosna kad joj sve ovo ispričam, jer, kako ona kaže, svaka žena mora da voli
cvijeće, a ja sad stvarno imam osjećaj da ga volim, što će ujedno i reći da sam napokon prava žena.
Riada
Poslednja izmena:
