- Poruka
- 41.996
„Ova kasta i njena ideologija očigledno da imaju za cilj da proizvedu stalni građanski rat između žena i muškaraca, gde ćemo se neprestano prebrojavati i podozrivo gledati”
Jedna moja starija (i sad već pokojna) koleginica s trećeg sprata Filozofskog opisivala je kako je, svojevremeno, kao vatrena skojevka uterivala seljake u zadrugu: dvojica bi držala nesrećnika, a ona bi mu, dok ne pristane, čupala brkove kleštima (v. ovde 61-62).
Moj deda Momir Antonić (1892-1967, selo Vukona, z. p. Banjani, opština Ub), pričao mi je, takođe, da su i njemu čupali brkove, ali prilikom otkupa. Jedno vreme sam mislio da je u tome učestvovala i jedna druga profesorka Filozofskog, takođe vatrena skojevka. Posle su mi objasnili da je ta sumnja neutemeljena: ona je operisala „jedino u svojoj opštini”, a i nije čupala brkove već je samo „mahala naganom” pred uplašenim seljacima.
Ovog sam se setio čitajući Čomićkin predlog Nacionalne strategije za rodnu ravnopravnost 2021-2030. Ako to bude sprovedeno, očekujem da me uskoro pozove rodna komesarka zadužena za Filozofski: „Antoniću, u Teoriji moći, imaš samo Hanu Arent? Od Platona do danas SAMO JEDNA ŽENA? Odmah da se to rodno izbalansira. A jezik – rodnodno neutralan?! Pod hitno da se ubaci sociolog/oškinja, moćnik/ica, uticao/la…”
Opet mislite da se šalim, ali crno nam se piše. Posle ludog Zakona o rodnoj ravnopravnosti (pisao ovde) sada prelazimo na „urodnjavanje” (izraz nije ironičan; str. 19, 20, 22, 38, 39 itd.). Valja urodniti sve institucije: obrazovanje, upravu, vojsku, policiju, sve, sve… To će, da odmah budemo načisto, dovesti do stvaranja čitave parazitske armije rodnih komesarki koje će da nas neprekidno kontorlišu i ocenjuju.
Pogledajmo, recimo, šta je u Strategiji predviđeno za obrazovanje. Iako u prosveti uverljivu većinu čine žene, iako su nastavni programi već sto puta čišćeni od fabulozne „rodne diskriminacije”, opet je paranoidni um naših rodnih ravnopravki otkrio da obrazovanje neprekidno reprodukuje patrijarhalne obrasce, odnosno da je „ono, u celini posmatrano, još uvek nedovoljno rodno senzibilisano” (str. 38).
To je zato, kao prvo, što su i naše nastavnice i učiteljice, kako se objašnjava u Strategiji, nedovoljno rodno osvešćene – „evidentni su rodni stereotipi i predrasude kod samih nastavnika/ca” (44).
A kao drugo, zli patrijarhalni maskulinisti, pored zvaničnog nastavnog plana i programa, napravili su, i krišom ga sprovode, tzv. skriveni kurikulum: „’Skrivenim’ kurikulumom se učenicima i učenicama prenose nepropisani i neplanirani vrednosni stavovi i obrasci ponašanja. (…) putem formalnih i neformalnih kontakata i implicitne organizacione kulture, (i) uglavnom reprodukuju tradicionalne rodne matrice” (44).
Taj opasni „skriveni kurikulum” postoji ne samo u osnovnoj i srednjoj školi, već i na Univerzitetu. Tu je takođe otkriveno (str. 48) da se preko njega vrši sistematsko „reprodukovanje stereotipa i predrasuda u ponašanju i diskursu među nastavnim osobljem, tokom nastave i u odnosima sa studentima”. (Teško meni, verovatno sam i ja skriveni kurikulum).
Gledajte samo tu paranoju: po zvaničnom školskom programu, žena i muškarac su ravnopravni; ali, po skrivenom kurikulumu, koji postoji od osnovne škole do univerziteta, devojčice se zapravo uče da je žena patrijarhalna robinja. Zbog toga, saoštavaju nam naše komesarke, devojke radije biraju da budu frizerke nego varioci, radije profesorke nego mašinske inženjerke.
To se, da naučite, naziva „rodna segregacija u obrazovanju” (str. 43; takođe 41; 44; 53, 109). Ona se ogleda u tome što „trogodišnje srednje stručne škole (zidar, armirač-betonirac, kamenorezac itd; – S. A.) završava skoro tri puta više dečaka nego devojčica“ (42). Takođe, „segregacija” je i to što na univerzitetu „žene čine većinu u mnogim područjima obrazovanja, kao što su zdravstvo (71%), umetnost (68%) i prirodne nauke (66%), a muškarci su brojniji u inženjerstvu, proizvodnji i građevinarstvu (57%), informacionim i komunikacionim tehnologijama (66%) i uslugama (56%)” (str. 44).
Ako mislite da je to stvar ličnih afiniteta i slobodnog izbora, grdno se varate (podlegli ste malignoj patri-propagandi). „Obrasci segregacije koji se uspostavljaju u toku srednjoškolskog obrazovanja”, otkriva nam Straegija, „nastavljaju se i na nivou visokog obrazovanja, što za posledicu ima segregaciju na tržištu rada: muškarci se i dalje više usmeravaju na inženjerstvo, informatiku, prirodne i tehničke nauke, dok se žene više usmeravaju na društvene i humanističke nauke, kao i na oblasti koje su povezene sa brigom o drugima” (53).
Ali, zašto žene radije biraju da budu apotekarke, a muškarci građevinarci? I ko to „usmerava” našu decu šta će da budu? Jasno – skiriveni kurikulum. A u tome učestvuju, jer su zaluđene i neosvešćene, upravo žene iz prosvete.
To je ono što će Strategija da ispravi do 2030. Nastavnicima u osnovnoj i srednjoj školi, kao i na univerzitetu, treba isprati mozak – to se naziva „unapređenje rodnih kompetencija” (39): obučiti ih da, najpre, otkriju i eliminišu zli skriveni kurikulum, a onda da i đacima utuve rodnu ravnopravnost, te da ih nauče da govore rodnosenzitivnim jezikom.
Jedna moja starija (i sad već pokojna) koleginica s trećeg sprata Filozofskog opisivala je kako je, svojevremeno, kao vatrena skojevka uterivala seljake u zadrugu: dvojica bi držala nesrećnika, a ona bi mu, dok ne pristane, čupala brkove kleštima (v. ovde 61-62).
Moj deda Momir Antonić (1892-1967, selo Vukona, z. p. Banjani, opština Ub), pričao mi je, takođe, da su i njemu čupali brkove, ali prilikom otkupa. Jedno vreme sam mislio da je u tome učestvovala i jedna druga profesorka Filozofskog, takođe vatrena skojevka. Posle su mi objasnili da je ta sumnja neutemeljena: ona je operisala „jedino u svojoj opštini”, a i nije čupala brkove već je samo „mahala naganom” pred uplašenim seljacima.
Ovog sam se setio čitajući Čomićkin predlog Nacionalne strategije za rodnu ravnopravnost 2021-2030. Ako to bude sprovedeno, očekujem da me uskoro pozove rodna komesarka zadužena za Filozofski: „Antoniću, u Teoriji moći, imaš samo Hanu Arent? Od Platona do danas SAMO JEDNA ŽENA? Odmah da se to rodno izbalansira. A jezik – rodnodno neutralan?! Pod hitno da se ubaci sociolog/oškinja, moćnik/ica, uticao/la…”
Opet mislite da se šalim, ali crno nam se piše. Posle ludog Zakona o rodnoj ravnopravnosti (pisao ovde) sada prelazimo na „urodnjavanje” (izraz nije ironičan; str. 19, 20, 22, 38, 39 itd.). Valja urodniti sve institucije: obrazovanje, upravu, vojsku, policiju, sve, sve… To će, da odmah budemo načisto, dovesti do stvaranja čitave parazitske armije rodnih komesarki koje će da nas neprekidno kontorlišu i ocenjuju.
Pogledajmo, recimo, šta je u Strategiji predviđeno za obrazovanje. Iako u prosveti uverljivu većinu čine žene, iako su nastavni programi već sto puta čišćeni od fabulozne „rodne diskriminacije”, opet je paranoidni um naših rodnih ravnopravki otkrio da obrazovanje neprekidno reprodukuje patrijarhalne obrasce, odnosno da je „ono, u celini posmatrano, još uvek nedovoljno rodno senzibilisano” (str. 38).
To je zato, kao prvo, što su i naše nastavnice i učiteljice, kako se objašnjava u Strategiji, nedovoljno rodno osvešćene – „evidentni su rodni stereotipi i predrasude kod samih nastavnika/ca” (44).
A kao drugo, zli patrijarhalni maskulinisti, pored zvaničnog nastavnog plana i programa, napravili su, i krišom ga sprovode, tzv. skriveni kurikulum: „’Skrivenim’ kurikulumom se učenicima i učenicama prenose nepropisani i neplanirani vrednosni stavovi i obrasci ponašanja. (…) putem formalnih i neformalnih kontakata i implicitne organizacione kulture, (i) uglavnom reprodukuju tradicionalne rodne matrice” (44).
Taj opasni „skriveni kurikulum” postoji ne samo u osnovnoj i srednjoj školi, već i na Univerzitetu. Tu je takođe otkriveno (str. 48) da se preko njega vrši sistematsko „reprodukovanje stereotipa i predrasuda u ponašanju i diskursu među nastavnim osobljem, tokom nastave i u odnosima sa studentima”. (Teško meni, verovatno sam i ja skriveni kurikulum).
Gledajte samo tu paranoju: po zvaničnom školskom programu, žena i muškarac su ravnopravni; ali, po skrivenom kurikulumu, koji postoji od osnovne škole do univerziteta, devojčice se zapravo uče da je žena patrijarhalna robinja. Zbog toga, saoštavaju nam naše komesarke, devojke radije biraju da budu frizerke nego varioci, radije profesorke nego mašinske inženjerke.
To se, da naučite, naziva „rodna segregacija u obrazovanju” (str. 43; takođe 41; 44; 53, 109). Ona se ogleda u tome što „trogodišnje srednje stručne škole (zidar, armirač-betonirac, kamenorezac itd; – S. A.) završava skoro tri puta više dečaka nego devojčica“ (42). Takođe, „segregacija” je i to što na univerzitetu „žene čine većinu u mnogim područjima obrazovanja, kao što su zdravstvo (71%), umetnost (68%) i prirodne nauke (66%), a muškarci su brojniji u inženjerstvu, proizvodnji i građevinarstvu (57%), informacionim i komunikacionim tehnologijama (66%) i uslugama (56%)” (str. 44).
Ako mislite da je to stvar ličnih afiniteta i slobodnog izbora, grdno se varate (podlegli ste malignoj patri-propagandi). „Obrasci segregacije koji se uspostavljaju u toku srednjoškolskog obrazovanja”, otkriva nam Straegija, „nastavljaju se i na nivou visokog obrazovanja, što za posledicu ima segregaciju na tržištu rada: muškarci se i dalje više usmeravaju na inženjerstvo, informatiku, prirodne i tehničke nauke, dok se žene više usmeravaju na društvene i humanističke nauke, kao i na oblasti koje su povezene sa brigom o drugima” (53).
Ali, zašto žene radije biraju da budu apotekarke, a muškarci građevinarci? I ko to „usmerava” našu decu šta će da budu? Jasno – skiriveni kurikulum. A u tome učestvuju, jer su zaluđene i neosvešćene, upravo žene iz prosvete.
To je ono što će Strategija da ispravi do 2030. Nastavnicima u osnovnoj i srednjoj školi, kao i na univerzitetu, treba isprati mozak – to se naziva „unapređenje rodnih kompetencija” (39): obučiti ih da, najpre, otkriju i eliminišu zli skriveni kurikulum, a onda da i đacima utuve rodnu ravnopravnost, te da ih nauče da govore rodnosenzitivnim jezikom.